Kad je prošle godine svijet zapljusnuo tsunami neočekivanih političkih događaja, poput Brexita ili izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika, analitičari svih fela uprli su se objasniti zašto su birači na tako radikalan način odlučili upravo suprotno od onoga što su im savjetovali stručnjaci i njihova “konvencionalna logika”.
I bilo je tu svakakvih objašnjenja, od teorija o demokratskoj emancipaciji “malog čovjeka”, preko zdvajanja nad tobožnjom psihološkom sklonosti ljudi alternativnim činjenicama do vrlo ozbiljnih analiza defokusiranosti javne diskusije u vremenu društvenih mreža, poput one glasovitog njemačkog filozofa Jürgena Habermasa. Ipak, nasuprot svim tim pokušajima da se u tom kaotičnom društvenom trendu detektira neki duboki logični uzrok, možda najpreciznije objašnjenje onoga što se događa dao je britanski konzervativni političar Michael Gove.
U intervjuu uoči referenduma o Brexitu, kad su ga novinari pitali da precizira koji to ekonomisti podržavaju izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, Gove je ispalio: “Ljudima u ovoj državi već je dosta stručnjaka...”. Ta, gotovo vulgarno, jednostavna rečenica možda je najbliža istini. No, ako je to tako, pa su građani već uistinu umorni, zasićeni i iživcirani stajalištima koje zastupa “struka”, koji je onda tome razlog? I tu bi se sada moglo navoditi cijeli niz već poznatih motiva, od transfera građanskog nezadovoljstva mainstream institucijama do terora amaterizma kojem je kao plodno tlo za djelovanje poslužio internet.
Ipak, nijedna od tih teorija derogacije društvene pozicije i utjecaja stručne zajednice baš nikakvu odgovornost za to ne dodjeljuje toj samoj zajednici. A te odgovornosti ima i nipošto nije zanemariva. Hrvatska je u tom pogledu vjerojatno izvrstan lakmus-papir, kao država gdje danas praktički ni u jednoj sferi javnog života ne postoji univerzalno priznat stručni autoritet, neokaljan raznim partikularnim interesima, sumnjama u nevaljalo djelovanje ili jednostavno nekompetentnost.
Svaki put kad je stručni integritet podvrgnut nekom kompromisu, dogovoru ili korišten da bi se poduprle netočnosti, nepovratno je okrhnut jedan mali dio vjerodostojnosti stručne zajednice. Nakon četvrt stoljeća ostale su samo krhotine. A primjera kako struka uništava samu sebe iz dana u dan sve je više. Možda i najnotorniji tijekom posljednjih mjeseci objavljen je u članku Večernjeg lista prije nekoliko dana, gdje je su tri “stručnjaka” iznosila argumente za i protiv inicijative da se plinofikacijom rafinerije u Bosanskom Brodu smanje štetne emisije tog postrojenja i poboljša kvaliteta zraka u Slavonskom Brodu.
Prvi među njima, “certificirani stručnjak za zaštitu okoliša iz Slavonskog Broda” Tomislav Lukić ustvrdio je da se “mi borimo da plinoficiramo stranu rafineriju, a nijednu od dvije hrvatske rafinerije nismo plinoficirali”. Dakako, riječ je o potpunoj neistini s obzirom na to da je riječka rafinerija potpuno plinoficirana 2011. godine, a sisačka koristi prirodni plin kao energent u dijelu svojih procesnih postrojenja. A za ovu točnu informaciju čak nije potrebno ni stručno znanje, nego isključivo znanje korištenja Googlea.
Drugi ekspert, doktor znanosti Viktor Simončič, pak, iznio je mišljenje kako će plinofikacija rafinerije prouzročiti siromašenje građana Slavonskog Broda, kao i da “automobili postanu još stariji, a plin kao energent u domaćinstvima još manje dostupan”. Teško je uopće razaznati uzročno-posljedičnu vezu između imovinskog stanja građana Slavonskog Broda i energetske potrošnje rafinerije u Bosanskom Brodu, no ako bi taj projekt ikako utjecao na dostupnost prirodnog plina, onda bi to - teoretski - bilo upravo suprotno od onoga što prognozira Simončič.
Naime, zbog novog potrošača plina povećao bi se promet operatera hrvatskog transportnog sustava, a to bi, pak, dovelo do smanjenja njegove regulirane tarife. Ukratko, plin bi pojeftinio, pa stoga i bio dostupniji nego inače. Simončič, stručnjak za zaštitu okoliša, očito nije baš upućen u funkcioniranje energetskog tržišta. To je možda i logično, no zašto onda o njemu govori?
Na koncu, u istom članku se javio i lokalni aktivist Peter Tot Đerđ koji je podržao projekt plinofikacije, zaključivši kako je “svima jasno da rijetko koja rentabilna rafinerija u svijetu još radi na mazut”. To bi valjda sugeriralo da će uvođenje plina poboljšati rentabilnost brodske rafinerije, no i to je opet potpuno obrnuto od istine. Naime, bez ulaganja u modernizaciju proizvodnje ovaj će projekt povećati gubitke rafinerije, jer je vrijednost plina kojeg će sad kupovati viša od vrijednosti visokosumpornog mazuta koji je rafinerija dosad spaljivala, a sada će prodavati na tržištu. I što sad zaključiti? U moru vjerodostojnih argumenata za ili protiv ovog projekta, “Gospodin Struka” tri puta je pogodio u ništa. Treba li se čuditi što će mu četvrti put u semaforu upisati nulu i prije nego što je odapeo...