Jedna je izjava u Saboru neočekivano izazvala pravu uzbunu u javnosti. Zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić tijekom rasprave o povjerenju ministru zdravstva Milanu Kujundžiću ispričala je svoje iskustvo na hitnoj službi splitske bolnice, kamo je prebačena nakon spontanog pobačaja i krvarenja. Doživjela je vezivanje, kiretažu bez anestezije i neizdrživu bol. “Iskreno žalim da se dogodio gubitak djeteta”, komentirao je ministar očito ne mareći za majku. A predsjednik Sabora rekao je kako ga je zastupnica dovela u “neugodnu situaciju” jer je iznijela “vrlo intimnu stvar”, očito poistovjećujući medicinski zahvat s intimnim odnosom o čemu zastupnica nije govorila. Naravno, nije riječ ni o kakvoj intimi, zastupnica je govorila o nepotrebnoj okrutnosti pri zahvatu na ženama, o naličju medicine o kojem se ne priča. Ali kod nas javni govor o “ženskim stvarima” izaziva neugodu.
Vezivanje? Bez anestezije? Bilo mi je teško za povjerovati. Iako davno, i sama sam doživjela da mi zbog liječničkog nemara dijete gotovo umre na porodu i smučila mi se pomisao da se u međuvremenu malo toga promijenilo. I da se, na žalost, ne radi o usamljenom slučaju. Jer čim je izjava zastupnice izašla u javnost, doživjela je val reakcija. Ohrabrene, i druge su žene počele na društvenim mrežama iznositi svoja bolna iskustva, na stotine njih s imenom ili anonimno.
Šutnja je uistinu prekinuta iznenada i posve slučajno. Žene su šutjele na socijalne nepravde i korupciju, na gubitak posla i porast nasilja u društvu čije su najčešće žrtve. No kad je došlo do vlastitog tijela, do boli i mučenja koje su iskusile, našle su onaj neposredni povod koji im je trebao da dignu svoj glas. Našle su motiv i, gle, odjednom ih više nije bilo ni sram ni strah. Koji će to motiv u nekoj zemlji postati - odredit će okolnosti i stupanj frustriranosti žrtvi. I dok se iz KBC Splita brane da je riječ o političkom obračunu (!), potpisuje se peticija Vladi za anesteziju, a Udruga Roda sakuplja izjave žena koje su doživjele loš tretman. Ministru je neki dan uručeno 400 izjava, skupljenih u samo dva i pol dana. Obećao je istragu.
Sve socijalne države u Europi, a kamoli ne male i siromašne, izdvajaju sve manje za javno zdravstvo. Onaj stupanj sveobuhvatne općezdravstvene zaštite koje je izborila socijaldemokracija na zapadu, a socijalizam u istočnoj Europi, srozao se i srozava se sve više. Bilo da su naši prioriteti naoružanje ili ministarski vozni park - to briga za zdravlje građana svakako nije. A k tome se sredstvima neracionalno raspolaže. Dodajte tome korupciju i slika će biti potpuna. Ali u ovoj se tranziciji izgubilo nešto što nema veze s novcem, nego s vrijednostima od kojih ne bismo trebali odustati, kao što su informiranje, ljubaznost, pristojnost, briga i čuvanje dostojanstva pacijenata zbog kojih zdravstveni sustav i postoji. Bolnici može nedostajati toaletnog papira i ručnika, ali ne i susretljivosti zdravstvenog osoblja. Međutim, zaboravljamo da siromaštvo u zdravstvu odnosi i na plaće zdravstvenih radnika.
Medicinske su sestre, gotovo bez obzira u kojoj zemlji rade, svugdje potplaćene. Liječnici su često premoreni od posla i dežurstva jer ih naprosto nema dovoljno. Kad s pravom tražimo da se osiromašeno i premoreno osoblje prema pacijentima odnosi s jednakom profesionalnom ljubaznošću i pažnjom, znajmo da nisu krivi samo oni. Dio njihova grubog ponašanja dolazi od nedostatka kućnog odgoja, ali dio je uvjetovan atmosferom u društvu. Pogrešno bi bilo zaključiti kako su okrutni postupci iživljavanje liječnika ženomrzaca na ženama, iako sigurno ima i takvih. Niti je takvo ponašanje isključivo posljedica patrijarhalnih vrijednosti. Riječ je o tome da nikome više nije stalo do drugoga. Zbog niza razloga ravnodušnost, a ne empatija vladaju u zdravstvu i u svim drugim područjima života. Jedino što je zdravlje mnogo osjetljivije pa to više boli.
Važno je da su žene u Hrvatskoj prekinule šutnju. Ono što su proživjele i proživljavaju nema neopravdanja i barbarskom tretmanu treba stati na kraj. Ali kad se emocije stišaju, a hoće, ne bi bilo zgorega prisjetiti se da postoje i drugi bolesnici kojima nije ništa lakše. Možda im sistem ne struže maternicu na živo, ali im sasvim sigurno struže mozak i živce. Ako se želi masovnim javnim pritiskom izazvati promjene u zdravstvu, bilo bi poželjno da se jave i drugi bolesnici koji su iskusili ovakvu stranu zdravstvene “zaštite”. I da žene koje dižu glas jer su doživjele nepotrebna poniženja i bol, u svoju pobunu uključe i njih jer čini se da nemaju nikoga da se založi za njih. Inače bi moglo ispasti da žene zahtijevaju poboljšanje tretmana samo za sebe.
Prvi korak, dizanje glasa, važan je, ali nije dovoljan. Treba razmisliti kome se sve može pomoći i kako iz ove ženske pobune izvući korisne lekcije za građansko djelovanje. Jedna je šutnja prekinuta, ali koliko ih još ima u zemlji naviknutoj na pokornost?