U različitim, vrlo sličnim varijacijama, predsjednik Vlade Andrej Plenković zadnjih tjedana ponavlja i naglašava istu poruku, a to je da ga ne zanima ništa sporedno, ništa čime se "zabavljaju" mediji, kritičari i opća javnost, nego da je on usmjeren prema sasvim drugim sferama, a to su područja dugoročnog i održivog ekonomskog napretka, i da je to sav njegov posao i sva njegova zanimacija. Ništa ga, poručuje, ne može ni dekoncentrirati ni politički ugroziti jer njegov cilj je jasan: što brži oporavak i što veće gospodarske stope. Ovo je hvalevrijedan smjer i poruka kojoj se načelno ne bi imalo što prigovoriti, dapače.
“Ni mene niti moju Vladu efemerna, marginalna pitanja neće odvratiti od bitnoga, a bitno je gospodarski rast i razvoj”, posljednja je u nizu takvih Plenkovićevih izjava. Zvuči dobro i optimistično kad premijer tako govori, a ne da potencira isključivosti ili zasićuje javni prostor temama iz prošlosti. No pitanje je jedino opisuju li te premijerove riječi realno stanje na političkoj sceni i je li skela koja Plenkovića trenutačno drži na najvišoj poziciji u državi jednako tako harmonično postavljena kao i njegovi ciljevi, od samih dobrih namjera, od znanja i energije upregnutih općem dobru i prosperitetu. Doista, koliko je ljudi u državi zajedno s Plenkovićem - ako su ovo njegove stvarne pozicije - također angažirano na tome da ih “ništa ne odvrati od bitnoga”, da se ne bave “marginalnim pitanjima” i da rade isključivo u korist ”gospodarskog rasta i razvoja”? Jesu li to premijer i njegovih možda pet-šest ljudi, uglavnom oni koje se stalno spominje da su s njim bili na kasnovečernjim, noćnim ili izvanrednim sastancima - Božinović, Dalić, Zdravko Marić? Ili je krug nešto širi i koliko je širi?
Plenkovićeva je sreća, zasad, a tako se u politici stvari slože s vremena na vrijeme, što djeluje usred ciklusa pozitivnih gospodarskih signala. To znači: čak i da se njegova ekipa danas bavi "marginalnim pitanjima", sve i da ih nešto "odvrati od bitnoga", to se vrlo vjerojatno na gospodarskom rastu neće osjetiti tako brzo, sigurno ne u formativnim mjesecima Plenkovićeve vlade, nego nešto kasnije, možda kad država već bude imala novu političku upravu. No, ni povoljni ekonomski trendovi, ni sav rast koji se može pretpostaviti, nisu Plenkoviću dovoljni za balans, ako se s druge strane, tamo gdje još ne doseže njegov utjecaj, izvan njegova uskog prostora, i mimo krugova koji njega usmjeravaju i podržavaju, ako se tamo odbvija sasvim oprečna borba. Jer logično, premijer bi želio da se i na njega osobno primjenjuju ocjene Moody'sa, dok god su tako povoljne, da ga se kao premijera gleda samo kroz prizmu ekonomskih pokazatelja, barem dok rastu, i da ga se sudi samo prema sastancima na kojima rješava velike ekonomske probleme (od Ine do Agrokora), naravno ako su to sastanci na kojima probleme doista riješi. Htio bi da se Vladu koju vodi promatra isključivo kroz kadar njegova kabineta, a čim se prikaže na primjer njegova potpredsjednika, kako bunca s nekim svojim savjetnikom u sobi pored, da se na to gleda kao nešto što s Plenkovićevom Vladom, premda je njen sastavni dio, zapravo nema nikakve veze.
Plenković nikako ne bi htio da ga se pita za kadrovske promašaje njegovih ministara, za neprincipijelna zapošljavanja, namještanja, ratove za bolnice, državne firme, fotelje u javnim službama, plaće, aute, dnevnice. Puno više mu se, razumljivo, sviđa, kad može, neomatan “marginalnostima”, govoriti, uglavnom načelno, o rastu kreditnog rejtinga i svekolikom oporavku. Mali je problem za Plenkovića što je u propovijedanju bolje budućnosti on prilično neodređen, dok su brojni njegovi suradnici, ljudi koje je fromalno odabrao, u svojim mnogo prizemnijim aktivnostima bitno konrektniji i plastičniji od njega. Zato unatoč premijerovu trudu da stvari smiri, često na površinu izađe što se doista događa pod pokroviteljstvom Vlade dok se ona deklarativno zauzima samo za ekonomski prosperitet i ne mari za banalnosti i marginalije. Uzalud premijeru svi dugi sastanci o ekonomskom oporavku, ako na svaki njegov takav događaj dođe deset drugih koji razaraju imidž i izglede Vlade. Pogledajmo samo nekoliko tjedana unazad. Ministar zdravlja smjenjuje HDZ-ova ravnatelja bolnice. Ovaj ga optužuje da je dezerter i da po zdravstvu kadrovira tako da smjenjuje HDZ-ovce, a dovodi ljude iz Hrvatske zore. Đakić nasrće na Mostovca Kovačića, Kovačić preko Relkovića prijeti ostavkom u Vladi.
Iz HDZ-a poručuju da im je dosta zapošljavanja mostovaca, “zoraša” i ljudi koji dolaze preko Gorana Marića. Medved sklanja SDP-ovku Nađ, Most ju zbrinjava, ona Medvedu poručuje da je zamračio neki novac. Danima se traži tko je i zašto premjestio nekadašnju Božinovićevu suradnicu Tafru u Mostovo ministarstvo. Stier uhljebljuje Ilčića pa ga brzo sklanjaju u Varaždin. Krstičević hoće jednog, Marić dovodi drugog direktora Podravke. Hasanbegović nikako da izađe iz HDZ-a nego iznutra organizira kako da s ljudima izvana napakosti HDZ-u na izborima u Zagrebu. Zapošljavaju pa otpuštaju Marićeva brata pa ga potom Bandić pobjedonosno uzima k sebi na plaću. I tako dalje, i tako dalje.
Ali ipak, pored svega toga, trebalo bismo vjerovati kako sve to s premijerom nema nikakve veze i da neće utjecati na njegove rezultate ni na postignuća Vlade. Kao i toliko puta dosad želi nas se uvjeriti da od šume sitnih, izoliranih i nebitnih slučajeva ne vidimo stvarno stanje stvari. No, na žalost, stvarno je stanje daleko od ovoga što kao poželjno razmišljanje poput mantre izgovara premijer Plenković.
Realne su prilike da se u sjeni njegova napora odvija razarajući rat. Rat do uhljebljenja. Rat do totalnog uhljebljenja.