S obzirom na to da me sve očigledniji rast opasnog populizma na hrvatskoj političkoj sceni čini sve dešperatnijim kad je u pitanju ocjena upravljivosti zemlje, učinilo mi se potpuno logičnim zamijeniti promišljanja o klasičnom setu mjera administrativnih, ekonomskih i socijalnih reformi koje mogu donijeti poželjne promjene s potpuno drukčijim psihološkim pristupom. Ne mogu se pritom pohvaliti da sam osobito inovativan. Postoji cijeli niz boljih ili lošijih, racionalnih ili potpuno iracionalnih teorija o tome kako popraviti zajednicu, pa tako i život pojedinca. Probao bih ostati negdje na relativno sigurnom terenu teorija koje ne koketiraju s ničim nadnaravnim ili pak poremećenim.
Za hrvatsku situaciju tako su poprilično zanimljivi zaključci koji se mogu iščitati iz vrlo intrigantne knjige petero autora “Porijeklo sreće” (The Origins of Happiness). Petero autora, među kojima je i ugledni profesor London School of Economics Richard Layard, u toj knjizi, između ostalog, lamentiraju o tome kako bi sreća trebala biti vodič za provedbu javnih politika; cilj dobre vlade bio bi postaviti set mjera koje će ljude učiniti sretnima.
Ta filozofija nije čak ni posebno originalna. Tim Harford, autor vrlo uglednog bloga Undercover Economist, primijetio je kako je stariji savjetnik Baracka Obame, Alan Krueger, bio ekspert za “subjektivne osobne dobrobiti” te da je David Cameron, pak, jako podupirao taj magloviti koncept.
U tom novom vrlom pristupu kreatori politika samo bi se trebali pitati što učiniti da bi se poboljšala percepcija vlastite sreće te bi vrlo lako došli do odgovora na pitanje kako bilo koju zemlju vratiti na upravljive staze ili, što bi se reklo, na kolosijek. Ima logike, no uopće nije jednostavno.
Sasvim je sigurno da su The Beatlesi bili u pravu kad su pjevali “Money can’t buy me love”, ali nisu nam rekli što je to skala sreće i kako je mjeriti. I što čak i ako kreiramo idealnu skalu sreće po pojedinim pitanjima: bi li bilo dobro ako bismo javnom politikom osigurali rast sreće s četiri na šest na ljestvici od nula do deset? I je li to bolje od rasta sa šest na sedam? Što uopće znači zaključak istraživača Layarda da nam svaka godina obrazovanja donosi 0,03 postotna poena sreće? Treba li sreću u društvu povećavati tako da setom mjera povećavamo zaposlenost jer je dokazano da je zaposlena osoba sretnija od nezaposlene? Naravno.
To su i činile administracije Njemačke, Sjedinjenih Država i Japana, dok Talijani i Španjolci nisu baš bili tako uspješni. Ali što onda s podatkom da su samozaposlene osobe sretnije od zaposlenih? Ili pak s činjenicom koju je dokazao jedan od pionira i istodobno kraljeva bihevioralne psihologije/ekonomije Daniel Kahneman, koji je dokazao da su ljudi najmanje sretni na poslu ili dok se voze na posao, odnosno s posla? Ili, recimo, što ćemo s činjenicom da su ljudima dokazano najdosadniji šefovi, pa odmah potom kolege s posla? Je li zaposlenost doista mjera sreće?
Nije zapravo toliko bitno koliko su kontroverzne nove eksperimentalne javne politike minimalnog dohotka koje se primjenjuju u više zemalja, pa i u jednom obliku dodatka za drugo dijete, čak i u konzervativnoj Poljskoj. Nisu, kad je sreća u pitanju, sporne ni akcije poput one meksičke vlade, koja je svima siromašnima odlučila osigurati betonske podove. Ne bi bilo loše čak ni da vlade više troše na javno-privatni tretman depresije i svih vrsta anksioznosti.
Pravo je pitanje u kojoj je mjeri ljudska sreća upravljiva kategorija. Ljudi su iracionalni. Ako su iracionalni kad su u pitanju financijske odluke, zbog čega bi bili racionalni kad su u pitanju emocije?
Posljednji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Richard Thaler, ima svoju težinu upravo zbog toga što nam je pokazao da će svi ekonomski modeli u konačnici zbog ljudske prirode biti krhki. Ekonomija si je uvijek utvarala da će uspjeti povezati neke fragmente istine u obliku mora informacija ili dominantnih univerzalnih teorija u algoritme koji će otkrivati prirodu ekstremno kompleksnih i brojnih odnosa, čak i ako uvijek postoje “pukotine” ili greške u tim “pravilima”. Bihevioralni doprinos Richarda Thalera ekonomiji ukazuje na to da se moramo odreći velikih teorija i fokusirati se na mala, praktična i empirijski dokaziva rješenja. Želimo li napraviti velike promjene, moramo se baviti sitnicama. I moramo ih dobro razumjeti. Točka. Uskličnik.
Prepričat ćemo vam, razumijevanja radi, “dictator game” Richarda Thalera, koji je dokazao da je ljudima pravednost/ravnopravnost podsvjesno barem podjednako, ako ne i više bitna od financijskog boljitka koji je stoljećima slavljen u svim značajnim ekonomskim teorijama: ako jednom igraču (diktatoru) ponudite 20 dolara kako bi ravnopravno podijelio taj iznos između sebe i drugog igrača ili bi, pak, mogao zadržati 18 dolara za sebe, a drugom igraču dati dva dolara, onda bi homo economicus u toj priči sigurno zadržao 18 dolara.
Međutim, Thalerov eksperiment otkrio je kako u ljudskoj stvarnosti većina igrača (diktatora) daju prednost fer odnosu i ravnopravnosti pred hladnom racionalnošću zadržavanja dva dolara. Uz to, bihevioralna istraživanja pokazuju da se odnos prema ravnopravnosti/sebičnosti mijenja ovisno o kontekstu. I sad tu već dolazimo do prave slike o tom koliko uopće možemo govoriti o upravljivosti društvima ili ekonomijama, čak i ako sreću, što zvuči prilično jednostavno, želimo postaviti kao temeljni princip donošenja odluka.
Što je uopće nekome novac, što je nekome sreća? I kako njima upravljati?
Koliko mi se to čini teškom misijom, ilustrirat ću pomalo bizarnom pričicom o pomalo tragičnoj figuri lex Agrokor, trenutačno najvažnijeg poslovno-političkog, pardon, političko-poslovnog procesa u zemlji. Ante, dakle, Ramljak. Koliko je bio racionalan i koliko je uopće mogao biti racionalan u upravljanju procesom koji je u svojoj srži žestok sukob interesa vjerovnika i dužnika, vjerovnika i vjerovnika, dužnika i dužnika - svih sa svima, pa i s trećima.
Odgovor je vrlo jednostavan: pa onoliko koliko je to kao ljudsko biće mogao biti. A tu su ljudi, pa tako i Ramljak kao biološka činjenica, vrlo različiti te podložni različitim utjecajima, ovisni o tuđim (i)racionalnostima.
Dok, eto, razmišljam o povjerenikovoj racionalnosti, nekako se podsvjesno sjećam jedne Ramljakove fotografije iz vremena prije krize u Agrokoru. Ante Ramljak, naime, već je dulje vrijeme svojevrsni celebrity, uglavnom zahvaljujući tome što je neko vrijeme bio u ljubavnoj vezi s poznatom TV urednicom i novinarkom. Mediji su pratili poznato TV lice, a s njom i “svetog” Antu, poznatog i naočitog menadžera.
Na jednoj iz mora tih fotografija na temu kako slavni par uživa u produljenoj ljubavnoj romansi, zapravo se dobro sjećam samo jedne jedine fotografije: Ante Ramljak u šorcu mokrom od kupanja ulazi pod tuš s cigaretom u zubima. Zvuči prilično mačo, nekako mi vuče na Mela Gibsona ili Brucea Willisa. Oni bi bili skloni tim forama.
Međutim, treba se zapitati koliko je puta Ramljak u pregovorima s vjerovnicima ušao pod tuš s cigaretom u ustima.
Mogao je koliko je mogao, napravio koliko je napravio, i naravno da nije bio “sveti Ante”, nego sasvim normalan i iracionalan Ante. A i nije mogao izbjeći u lexu pokoje “tuširanje s cigaretom”. Pogotovo zato što fotografija dokazuje da je sklon tom neobičnom ponašanju.
Nekako za kraj mogu reći još samo da je ova kolumna svojevrsni rekvijem za vjeru u racionalnost u Hrvatskoj.