TVRDOGLAVE ČINJENICE

Restauracija starog HDZ-a

Split, 200818.
Premijer Andrej Plenkovic u pratnji ministra obrane Damira Krsticevica i ministra unutarnjih poslova Davora Bozinovica posjetio je Centar za koordinaciju, vodjenje i gasenje pozara na priobalju u Divuljama.
Foto: Jakov Prkic / CROPIX
CROPIX

Andrej Plenković

Kad je Andrej Plenković preuzeo vlast u HDZ-u, a potom i u državi, dočekan je s popriličnim simpatijama u lijevo-liberalnim dijelovima domaće javnosti. Ipak, vrlo brzo postalo je evidentno da Plenković neće - barem u kratkom roku - ispuniti velika očekivanja o provođenju nekakvih paradigmatskih promjena odnosa u HDZ-u i hrvatskom društvu. Uslijedilo je razočaranje, najčešće formulirano kroz rečenicu: “On ipak nije Sanader”. Nije se tu, dakako, radilo o nostalgiji za toksičnom korupcijskom ostavštinom Sanaderove vladavine, nego o shvaćanju da Plenković za razliku od nekadašnjeg šefa HDZ-a u stranci ne uspijeva ostvariti autoritet potreban da bi njezino djelovanje pomaknuo s radikalno desnih pozicija prema političkom centru. Doista, s obzirom na svoj karakter, životni habitus i politički renome, Andrej Plenković teško će ikada biti u stanju dosegnuti razinu apsolutizma u upravljanju strankom i državom koju je svojedobno imao Sanader. Ipak, bilo bi pogrešno komparativnu analizu njihova političkog djelovanja vršiti isključivo u okvirima njihovih osoba. Ivo Sanader, u političkom smislu, simbol je jednog modela upravljanja državom, kolopleta raznih partikularnih interesa koji su se tim upravljanjem ostvarivali, te poraznih rezultata do kojih je takvo upravljanje dovelo. A u tom kontekstu, koja je zapravo razlika između njih dvojice? Hrvatski mediji prije nekoliko dana su izvijestili o kopernikanskom preokretu na suđenju bivšem ministru prometa Božidaru Kalmeti, gdje je jedan od ključnih svjedoka optužbe promijenio dijelove svog iskaza u kojem ga je teretio. Kako je Kalmeta nedavno imenovan zamjenikom glavnog tajnika HDZ-a i Plenkoviću je pružio ključnu podršku u obračunu s unutarstranačkom oporbom, teško se oteti dojmu povezanosti tih dvaju događaja. Kao, uostalom, u slučaju sina umirovljenog generala Mladena Kruljca - osumnjičenog za dilanje velikih količina droge - koji je osuđen na minimalnu kaznu tek koji mjesec nakon što je njegov otac snimljen u razgovoru s ministrom unutarnjih poslova i jednim od najbližih premijerovih suradnika.

Cijela priča, dakako, podsjetit će na niz pravosudnih afera iz Sanaderova vremena, poput skandaloznog oslobođenja sina jednog HDZ-u bliskog makarskog tajkuna nakon što je u prometnoj nesreći usmrtio dvije djevojke i općeg dojma u javnosti iz tog vremena da se mimo političke volje u Hrvatskoj nikoga ne može osuditi. Jednako kao i što će nedavna afera s MUP-ovom nabavom pancirki vrijednih vrtoglavih 18 tisuća kuna po komadu probuditi reminiscencije na famozno “bojanje tunela” i ostale makinacije javnom nabavom iz Sanaderova vremena. Ponovno se uzgaja i nekoć bujni ekosustav financijske ovisnosti, samo ovaj put selektivnim skretanjem sredstava iz europskih fondova, poput nakaradnih natječaja temeljenih na nakaradnim manipulativnim kriterijima poput “najbržeg prsta”. Sam premijer dosad je politički najgoru ugrozu preživio zbog sumnji na financijske makinacije u sklopu procesa izvanredne uprave u Agrokoru, Ivo Sanader sličan je trenutak u prvom svom mandatu proživio u aferi Brodosplit. Afera Borg će uzrokovati odlazak Plenkovićeve potpredsjednice Martine Dalić, Sanader će se Miomira Žužula odreći nakon afere Imostroj. Ipak, sve te sličnosti same za sebe ne bi bile značajne kad ne bi bile izdanci šireg koncepta. Ugledni ekonomist Ivo Bićanić nedavno je u tekstu objavljenom u tjedniku Globus upozorio da je Vlada u kratkom vremenu povukla četiri poteza kojima se ozbiljno mijenja priroda ekonomskog sistema, u smjeru jačanja državne kontrole nad ekonomijom. Sudskim putem derogirano je pravo radnika Croatia Airlinesa na štrajk, promovirana je državno intervencija u ekonomiju kroz posebne zakone, ukidanjem posebnih doprinosa ojačana moć centralne države u raspoređivanju javnih sredstava, a rezanjem agencija i smanjen broj tijela koja su - barem formalno - neovisna o djelovanju izvršne vlasti. A slične etatističke tendencije vidljive su i u drugim sektorima, prvenstveno kroz kadrovske smjene u praktički svim institucijama koje su se tijekom proteklog desetljeća pokazale neovisnima o izvršnoj vlasti, od Državnog odvjetništva, preko Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa do povjerenice za informiranje. Reinkarnira se tako ključno obilježje sanaderizma - potpuna kontrola i moć diskrecijskih odluka dominantne politike nad svim društvenim kretanjima. Činjenica da čovjek koji formalno stoji na čelu tog projekta danas ne izgleda kao njegov istinski upravitelj ne mijenja bitno na stvari. I slabo poznati bivši zamjenik ministra vanjskih poslova svojedobno je na čelo HDZ-a i države stigao kao umiveni eksponent jedne stare klijentelističke strukture. Uskoro je postao njezin neosporni capo, no bez obzira na sve svoje kvalitete nikad ne bi u tu priliku došao da nije bio sposoban zadovoljiti sve apetite strukture koja ga je promovirala.

Upravo to, svjesno ili ne, danas radi Plenković, kompenzirajući nedostatak stranačkog autoriteta nizom povlastica raznim stranačkim frakcijama i interesnim skupinama. A ta konstrukcija uzdiže se u bitno drukčijim okolnostima nego u Sanaderovu vremenu. Dok je tada, ipak, postojala koherentna i organizirana politička oporba, te predsjednik Republike iz suprotne političke opcije, danas je opozicija razjedinjena i jalova, predsjednica je zapravo dio istog establišmenta, a ulaskom u Europsku uniju nestao je i jači korektivni pritisak izvana. Kazaljke sata društvenog progresa u Hrvatskoj tako se sve brže okreću unatrag. Većina građana će s tom spoznajom biti suočena tek u rijetkim prilikama kada ugledaju fotografije veselog Ive Sanadera kako u svečanoj loži ruskog stadiona navija za nacionalnu nogometnu vrstu. “Ćaća se vraća”, poentirat će satirični komentatori. Ali nije smiješno. Ćaća se, naime, već vratio...

Izdvajamo