Nije čudo što su se predstavnici više od 60 uglavnom berberskih plemena iz Fezana tri puna dana dogovarali s talijanskim ministrom unutrašnjih poslova Marcom Minnitijem na rimskom Viminalu, gdje je Ministarstvo unutrašnjih poslova, o kontroli južnih libijskih granica (odnosno, preciznije, fezanskih, jer ni Tripoli, ni Bengazi, a ni Tobruk nemaju nad tim područjem ama baš nikakve djelatne kontrole, i tako već desetljećima), koliko je čudo da se sve to vrijeme nije ni znalo da je sva berberska, tebuska, odnosno sulejmanska elita iz Fezana u Rimu. Pravo je čudo da nitko od Talijana to nije provalio, ni na društvenoj mreži.
Talijanska kultura nije poznata po tome što bi bila hermetički nepropusna kada su posrijedi tajne. Njezina je obrana upravo suprotna: razašilja Hermesa niza svih 16 tradicionalnih vjetrova, s eksponencijalnim brojem različitih, nerijetko posve suprotstavljenih verzija, tako da se ne može pouzdano ni pretpostaviti koja je od "alternativnih istina" najbliža činjeničnoj, kamoli točna – jer se tako nijedna ne uspijeva nametnuti kao neosporna, po potrebi i desetljećima. To se naziva "dizanjem prašine", doslovce "prašinetine" (polverone), korištenje sipine taktike u redundantnome informacijskom moru. Ovaj put – grobni mûk do preksinoć.
Glavni tok ilegalnih imigranata u južnu Evropu ide iz Libije preko Sicilijanskog kanala. To je put skopčan s opasnostima jer izbjeglice, emigrante, na libijskoj obali šverceri ukrcavaju na podrtine, tjeraju ih i po olujnom moru. Ako treba, ustrijele jedno ili dvoje kako se ostali ne bi nećkali nego birali nesiguran prijelaz radije nego sigurnu smrt. Stručnjaci Ujedinjenih naroda računaju da je tako u prvih 16 godina ovog stoljeća u Sicilijanskom kanalu našlo smrt otprilike 20.000 ljudi – desetak puta više nego u Dvojnim neboderima. Ali nije u New Yorku, pa nije skandal.
Svega toga ne bi bilo (barem ne u tim razmjerima) da u Libiji postoji kakva-takva kontrola teritorija i kada šverceri ne bi plaćali ujam mjesnim "gospodarima rata". Ali ne bi bilo ni da je kontrolirana južna granica, jer lavovski dio te čeljadi, toga imigrantskog mesa za eksploatiranje, stiže u Libiju švercerskim kanalima iz Nigera i Čada, te dijelom iz Alžira i Sudana.
Na tom pograničnom području ni Idrisova monarhija a ni Gaddafijeva džamahirija nisu vladale drukčije nego u krhkom dogovoru s tamošnjim pustinjskim plemenima. Ona su, od Gaddafijeva strašnoga kraja, praktički suverena. I u neprestanim trzavicama koje znaju prerastati i u sukobe.
Italija, ostavljena na cjedilu od Evropske unije, ismijana od članica Visegrádske skupine, suočena s podatkom da bi pokazano milosrđe moglo Angelu Merkel koštati vlasti u Njemačkoj, po drugi je put odlučila sama platiti svoj mir, kao što ga je svojedobno platila da bi se prekinuli švercerski kanali iz Crne Gore odnosno Albanije. Prvi put je Gaddafiju obećala 25 milijardi dolara, ali on je poginuo bitno prije isteka perioda dogovora. Sada je sklopila ugovor s vladom u Tripoliju, kojoj obučava obalnu stražu i moli Boga da Washington opozove embargo UN na isporuku radara Libiji. Istodobno je ispotiha krenula rješavati problem pustinjskih kanala.
Znajući da ni Tripolitanija ni Cirenaika nemaju autoritet u Sahari (iako Tuarezi i Awlad Suleimani većinom podržavaju proevropsku vladu u Tripoliju, a Tebui onu proegipatsko-prorusku u Tobruku), uspjela je sama u Rimu okupiti fezanska pustinjska plemena, pomiriti ih međusobno i uortačiti ih s Italijom. Koliko će taj pothvat zapasti talijanske porezne obveznike – nemamo pojma.
Jamačno nije jeftino, ali ne može biti skuplje od onoga što Italija plaća za smještaj azilantskih aspiranata od kojih tek možda svaki deseti-dvadeseti ima ikakve uvjete za odobrenje azila.
Svrha nije upropastiti imigrante, nego otežati i, po mogućnosti, uništiti lagodnu zaradu švercerima koji nesretnike namamljuju u Keniji, Kongu, Somaliji, Darfuru i gdje sve ne.
Pozornosti ne može promaknuti anakrona tribalistička struktura dogovora s blagim okusom rasističkih stereotipa. Huffington prenosi da su poglavice Minnitiju dali usmeno jamstvo: "Nama, Beduinima, dogovori su pitanje krvi." A Minniti je, po istom izvoru, odgovorio: "Ja sam Kalabrez, i u oblasti odakle potječem računa se krv." Može zvučati ponosno, uznosito – ali kad se sjetimo da je u samoj Kalabriji, upola manjoj od Hrvatske, u 1991 ubijeno više ljudi nego u zaraćenoj Hrvatskoj, kad se sjetimo da je kalabreška 'ndrangheta najkrvoločnija od svih evropskih mafija, gotovo da bi trebalo zepsti. Barem dok se ne sjetimo koliko ljudi gine na mediteranskoj trasi. Toliko o trećem mileniju, o dobu elektroničke globalizacije.