Vidi, u Pakistanu je registrirano 100 milijuna birača. I pet milijuna biračica, smijao se neki dan kolega. Osmijeh mu se na trenutak zamrzne: hej, možda se i Šveđani ovako smiju nama? A?
Pakistanci su u srijedu imali izbore.
Muževi i vjerski vođe ne vole da im žene izlaze iz kuće i glasaju, ali su vlasti lani uvele zakon da će poništiti izbore tamo gdje nije izašlo barem 10 posto žena. U seoskim sredinama jedva 30 posto žena ide na birališta. Sada za sprečavanje glasanja žena možete dobiti kaznu od 100.000 rupija (750 dolara) ili tri godine zatvora. Demokracija!
Vijesti kažu da su Pakistanke sada masovno izašle na izbore. Više od devet milijuna ih je prvi put registrirano za glasanje. No još uvijek devet milijuna Pakistanki nije moglo glasati, izvijestio je BBC, većinom zato što nemaju osobnu kartu. Žena je tu vlasništvo muškarca - muža, oca, brata - što znači da njen muški skrbnik kontrolira njeno kretanje, pa i to hoće li izvaditi osobnu kartu. I onda ih masa nema osobnu kartu. Što je vrlo jednostavan način da se ženu zaključa doma: bez osobne, ne možeš u školu, kod doktora, nemaš što tražiti u gradu.
Za ove izbore registrirano je gotovo 47 milijuna Pakistanki. Na prošlim izborima devet žena direktno je izabrano u parlament. Devet. Zato su dobili zakon po kojem stranke na listama moraju imati najmanje 5 posto kandidatkinja.
I znate kako to ide: žene su na dnu liste, bez šanse da prođu.
Pakistancima je to protuprirodno, žena u politici, bez obzira na to što su još 1988. imali Benazir Buto za premijerku. Ne važi, ona je tu čast zaslužila ne kao sposobna političarka, nego kao kći Zulfikara Ali Butoa.
Ženama je tamo teško sudjelovati u kampanji, žene ne idu na sprovode, a od lokalnih političara se očekuje da budu tamo, ne dolaze na sastanke plemenskih vijeća, ne dolaze na političke skupove.
I onda se događaju zabavne stvari: Sueda Zehra Basit Buhari je kandidatkinja u Pandžabu: na plakatima je njeno ime, i slika njenog muža. Mamuna Hamid ima plakate na kojima se vidi žena u hidžabu, bez lica. Jer sad svaka stranka mora imati ženske kandidate, pa i talibanska koja se zalaže za zabranu rada ženama. Guardian zatim daje primjer kandidatkinje koja se još nije ni srela s nekim iz svoje stranke. U Pešavaru jedna je stranka kandidirala “Jasminu”, ženu bez prezimena i bez lica - mjesto za to na stranačkim plakatima ostalo je prazno. “Ona je tihi kandidat. Stavili smo njeno ime da ispunimo uvjete izborne komisije, ali ona neće sudjelovati u kampanji. Ona je pobožna žena i nikad nije izašla iz svoje kuće ili razgovarala s novinarima”, objasnio je Jasminin kolega za Guardian. Ae.
Kad se vratimo u Hrvatsku, stvari naprasno prestanu biti smiješne. Nekako se stisnu i sve je onako jadno i bljakasto. Imamo zakon da su stranke i nezavisne liste dužne istaknuti najmanje 40 posto žena u svakoj izbornoj jedinici i na svakoj listi, inače im prijeti 50.000 kuna prekršajne kazne. Nažalost, nema lijepe pakistanske kazne od tri godine zatvora, i naše su se stranke na zadnjim parlamentarnim izborima 2016. masovno oglušile o zakon. Čak ni na dna liste nisu uspjele zgurati traženih 40 posto žena. U Sabor ih je ušlo manje od 20 posto, manje nego što ih je bilo prije dvadesetak godina. Pakistanski talibani bili bi zadovoljni, Plenković i Bernardić odlično brane mušku čast i snagu. Mali smo, ali smo svijetu pokazali: kao što nas u nogometu nisu zaustavili Rusi i Englezi, što bi nas zaustavljali neki glupi zakoni i neke glupe ženske kvote! Da su pametne i sposobne, ne bi im ni trebale kvote, jel’ tako?
Pa da, malo je tupasto da se Hrvat ruga Pakistancima. Kao što je moj kolega Vlado brzo skužio i to mu je presjeklo smijeh, mi smo zatucani baš kao i oni, samo u nešto manjoj mjeri.