Nema sumnje da je NATO najuspješniji savez u povijesti. O tome svjedoče rezultati svih vojnih avantura u koje su se upućivale zemlje NATO-a zadnjih 20 godina usprkos međunarodnom pravu i bez odgovarajućih odluka Vijeća sigurnosti UN.
Uzmimo, primjerice, Afganistan. Danas, nakon 17 godina prisustva i višetisućnih misija NATO-a u toj zemlji, od 50 do 70% njegovog teritorija se nalazi pod kontrolom Talibana. Iznenađuje nedostižna razina sigurnosti u Afganistanu - prema UN-ovim podacima u 2018. godini zbog vojnih operacija ubijeno je više od 3800 civila uključujući 1000 djece, 24% njih je poginulo zbog akcija vladinih snaga i snaga međunarodne misije.
Ima i neočekivanih uspjeha u poljoprivredi - za vrijeme prisustva SAD-a i NATO-a u Afganistanu, proizvodnja opijuma se povećala nekoliko desetaka puta, površine za uzgoj maka su porasle od 7600 hektara do 328.000 hektara. Ako u svijetu nestane opijumski mak, zaliha afganskog heroina, koji se nagomilao u vrijeme prisustva NATO saveza, bit će dovoljna za svjetsku potražnju još minimum desetak godina.
Sjajan događaj u povijesti Sjevernoatlantskog saveza je svrgavanje Gadafija u Libiji. Prema podacima UN-a, nakon mnogobrojnih bombardiranja civilnih objekata - škola, džamija, sveučilišta - u svrhu slobode i demokracije ubijeno je oko 500 ljudi, ranjeno 2000. Zemlja je završila na rubu raspada. Nakon osam godina stanovnici Libije, koju komada građanski rat, sakriti ne mogu riječi zahvalnosti NATO-u zbog stabilnosti koju je savez donio u nekad relativno uspješnu zemlju. Ne kriju svoje emocije ni stanovnici Italije i Španjolske, gdje se ne prekida dotok izbjeglica.
Zaista je nezaboravne dojmove ostavilo bombardiranje Jugoslavije 1999. Prema nekim procjenama na zemlju je bačeno oko 15 tona osiromašenog uranija u količini koja bi bila dovoljna za konstrukciju oko 170 replika nuklearne bombe koju su Amerikanci bacili na Hirošimu. Zbog zračnog prenošenja čestica nakon eksplozije projektila posljedice nisu zabilježene samo na područjima gdje je uporabljen, već i na udaljenosti od više tisuća milja. Ali je zato Kosovo jednostrano proglasilo neovisnost i postalo europski lider u korupciji i prekograničnom kriminalu, trgovini drogom, ljudima, oružjem i ljudskim organima. Ovo je jedini teritorij u jugoistočnoj Europi koji izbjeglice iz Afrike u vrijeme europske migracijske krize u 2015. godini nisu koristile - vjerojatno zbog sigurnosnih razloga.
Ovog travnja NATO je napunio 70. godinu - solidno doba kako za čovjeka tako i za organizaciju. Bez obzira na poodmakle godine Sjevernoatlantski savez ponaša se kao u mladosti. U to vrijeme je njegov prvi generalni tajnik Lord Ismay vrlo točno definirao primarnu namjenu NATO-a - "to keep Americans in, Germans down and Russians out", odnosno držati Ruse izvan Europe, Amerikance - unutar Europe, a Nijemce - pod kontrolom. Vjerojatno je to jedino u čemu je NATO uspio. Osnovna pažnja Sjevernoatlantskog saveza fokusirana je danas na borbu protiv mitske "prijetnje s Istoka" - u neposrednoj blizini ruske granice dislocira se vojska, modernizira se infrastruktura radi ubrzavanja prebacivanja pojačanja, organiziraju se vježbe krupnih razmjera - u 2018. godini više od 50.000 vojnika su tijekom strateških vježbi "Trident Juncture" uvježbavali čitav spektar tehnika napada i obrane u uvjetima niskih temperatura.
Mada od toga ispada više štete nego od "ruske prijetnje" - vojnici NATO-a regularno izazivaju prometne incidente, pijane tučnjave, prave izgrede, greškom lansiraju rakete s bojnim glavama (kolovoz 2018., Estonija) te su čak potopili fregatu "Helge Ingstad“ s torpedima zbog sudara s tankerom za naftu (studeni 2018., Norveška).
NATO nema smisla bez "ruske prijetnje". To su u Sjevernoatlantskom savezu shvatili mnogo prije događaja u Ukrajini. Zemlje NATO-a nisu podržale nijednu inicijativu Rusije usmjerenu na formiranje jedinstvenog europskog prostora sigurnosti, smanjivanje uloge korištenja sile u međunarodnim odnosima, odustale su od ratifikacije ugovora o adaptaciji Sporazuma o konvencionalnim snagama u Europi (CFE), denonsirali ugovor o zabrani proturaketne obrane (ABM), tijekom desetaka godina kršili ugovor o raketama srednjeg i malog dometa (INF) kako bi na kraju iz njega izašli. Na inicijativu Alijanse u 2014. je potpuno prekinuta cjelokupna suradnja NATO-a s Rusijom.
Zasjedanja Vijeća Rusija-NATO su se obnovila samo 2016., ali Alijansa tvrdoglavo ne želi razgovarati s nama o pitanjima deeskalacije napetosti, sprječavanja rizika opasne vojne djelatnosti. Kao što je još 2001. pisao bivši savjetnik Bijele kuće Henry Kissinger, "NATO jeste i hoće ostati po svojoj suštini vojna Alijansa, čiji je cilj - zaštita od ruske invazije".
Međutim, sasvim nedavno, nakon niza terorističkih napada u Europi, najvećom je sigurnosnom prijetnjom bio proglašen međunarodni terorizam, a vlasti su uvjeravale društvo u svoju spremnost napraviti sve u njihovoj moći kako bi eliminirale tu opasnost. Tu se vrijedi sjetiti da je nekad al-Qa'ida nastala kao posljedica toga, kako je SAD koristio mudžahedine u Afganistanu u svojstvu "suputnika" radi ostvarivanja kratkoročnih ciljeva. Glavni "borac za slobodu" je tada bio terorist Br. 1 Osama bin Laden. Rezultat invazije u Irak je nastanak ISIL-a. Ali to nije bitno. Bitno je da se NATO ne bori niti se ne namjerava boriti protiv terorizma. Jer u protivnom, značajni dio sredstva koji se izdvaja za obranu od strane članica NATO-a neće biti potrošen na nabavku američkog naoružanja. A sredstva nisu mala.
Za usporedbu, cjelokupni su vojni troškovi država članica NATO-a u 2018. iznosili 1035 milijardi američkih dolara. To je 22 puta više nego ukupan ruski obrambeni proračun (46 mlrd. dolara) i više od polovice svjetske potrošnje na te ciljeve. Dok Rusija smanjuje svoje troškove za obranu, predsjednik SAD-a Donald Trump je tijekom briselskog summita NATO-a (2018.) najavio novi obavezni limit za zemlje članice NATO-a od 4% BDP-a. U ožujku 2019. on je naglasio kako namjerava tražiti isplatu Amerikancima punog iznosa sredstava za razvrstavanje američkih snaga u Europi "plus 50% za privilegiju" američkog prisustva (takozvana formula "cost plus 50").
A bilo je vrijeme kada su nakon završetka "hladnog rata" zemlje članice NATO-a smanjivale svoje troškove za obranu.
"Dividende mira" u 2016. su, prema bazi podataka SIPRI-a, iznosile oko 2,6 bilijuna američkih dolara. Većinu ušteđenih sredstava zemlje su trošile na škole, bolnice, potporu ekonomiji.
Kako ne bi europski novac otišao na socijalno-ekonomski razvoj ili borbu protiv realnih izazova sigurnosti, nego garantirano završio u rukama američkih proizvođača naoružanja, SAD šire izmišljotine o ruskim hakerima, Salisburyju, miješanju u izbore, hibridnom ratovanju i drugim prijetnjama, koje navodno proizlaze od strane Rusije. Ipak, američkoj vojnoj industriji vaše pare su potrebnije.