Ako je suditi prema izjavama izabranog predsjednika Zorana Milanovića izgovorenima neposredno pred njegovu inauguraciju, započinje nam potpuno nova politička era u kojoj će dominirati određena doza cinizma, drugačiji pogled na vanjsku politiku te definirani stavovi o svakom pitanju.
Zoran Milanović ulazi u etapu kada ne mora donositi nikakve bitne odluke i snositi za njih odgovornost, a pred sobom ima otvoren prostor za iznošenje i kreiranje svojih politika.
Za premijera Andreja Plenkovića to znači da mu nakon tri i pol godine, i to baš pred parlamentarne izbore, na scenu izlazi najozbiljniji politički rival do sada.
Kako će od idućeg tjedna izgledati kohabitacija koju je Plenković već u prvom istupu nakon Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima najavio kao “tvrdu”, novi predsjednik prilično je jasno najavio u dvije izjave. Jedna je da i dalje smatra kako Hrvatska treba povući svoju vojsku iz Afganistana, uz opasku da Hrvatskoj vojsci već tri godine tamo nije mjesto. Neće, rekao je, rušiti dogovor star tri mjeseca, ali stavio je do znanja kako se neće izuzeti iz ove teme kada za pola godine ponovo dođe na dnevni red. Dobili smo predsjednika koji će preispitivati i komentirati svaki angažman HV-a koji će NATO od nas tražiti.
Druga izjava govori da će vanjskopolitički kurs kojim je plovila dosadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a Plenkovićeva Vlada mu se u pravilu nije protivila, sada doživjeti zaokret. Informacija o milijardu dolara što ih Sjedinjene Američke Države daju za inicijativu Tri mora Kolindi Grabar-Kitarović bila bi velika vijest interpretirana kao snažna potvrda i vjetar u leđa njenoj politici. Milanovića pak to nije impresioniralo nego je informaciju o milijardu dolara popratio ciničnim komentarom kako to “nije ni za kavu ako se uzme cijela regija”.
Okretanje prema Sloveniji kao prvom i Hrvatskoj najprirodnijem partneru unutar EU, što je Milanović zagovarao još tijekom kampanje, također je na tragu novoga vanjskopolitičkog smjera u kojemu će novi hrvatski predsjednik nastojati zemlju držati u društvu drugačijem od Višegradske skupine.