PIŠE ANTE TOMIĆ

Saga o nenadanim susretima očeva i sinova u hrvatskim javnim tvrtkama

Profimedia

Znate onaj nevjerojatni obrat na kraju filma “Imperij uzvraća udarac”, kad hadezeovac s crnom maskom reče: “Luka, ja sam tvoj otac!”, a mladi hadezeovac očajno zaviče: “Neeeee!”

To je tako osjećajna priča. Dječak, nazovimo ga Luka, odraste bez oca. Mama mu reče da mu je otac poginuo u prometnoj nesreći, odselio u Kanadu, nestao u mećavi na Južnom polu ili tako nešto. I premda ga Luka nikad nije upoznao, a mama se trudi koliko god može, očev je gubitak ogroman, nenadoknadiv. Dječak krišom gleda kako drugu djecu očevi dovode u vrtić i čezne da i njemu jedan takav odrastao muškarac zaveže cipele, a on ga zagrli ručicama, poljubi ga i reče: “Tata, volim te najviše na svijetu.”

Prođe tako dvadeset pet godina. Na ponos svoje samohrane majke, Luka odraste u krasnog mladića, bistrog, skromnog, visokog, naočitog, ali u svome srcu on ostane jednak. Jednaka mu nerazumna, djetinjasta misao stalno dolazi, da će njegov otac jednom doći i istući dječaka koji ga je udario na velikom odmoru, da će ga odvesti na utakmicu, da će mu nakon mature dati ključeve Golfa i ozbiljno ga upozoriti da ne smije popiti više od jednog piva. Uzimajući od dekana diplomu Ekonomskog fakulteta, Luka se okreće očekujući da je negdje otraga u dvorani njegov ozareni otac i snima ga mobitelom.

A onda se on zaposli u javnom poduzeću, državnoj agenciji ili ministarstvu. Uredno i po zakonu javi se na natječaj, kao svaki drugi građanin Republike Hrvatske i, totalno neočekivano, prime ga. Jednog jutra Luka dođe na posao, otvori nekakav portal da kratko pogleda vijesti, klikne na naslov kako je još jedan hadezeovac zaposlio sina u javnom poduzeću, državnoj agenciji ili ministarstvu i gotovo se onesvijesti kad se na ekranu otvori njegova slika.

Vot a fak!? Luka čita i ne može k sebi doći. Tekst mu se muti od suza koje su mu u jednom trenutku napunile oči. Jer, njegova se iracionalna želja ostvarila. Njegov otac nije poginuo u prometnoj nesreći, odselio u Kanadu ili nestao u polarnoj ekspediciji. Ne, ljudi, on je živ! Živi u Zagrebu, ugledan je član vladajuće stranke i, kako je svijet mali, pomoćnik je ministra, zamjenik ravnatelja agencije ili član uprave javnog poduzeća u kojem radi njegov sin.

Priča je čudesna, ali opet, događa se gotovo svakodnevno. Koliko smo samo puta dosad pročitali da je viđeni hrvatski domoljub zaposlio sina za kojega nije znao da postoji. “Oprostite, kojeg sina?” zapanjio bi se on kad bi ga novinari nazvali. “Ovo mi je prva vijest, čekajte da provjerim.” Tu bi obično prekinuo vezu i nikad se kasnije nije javio ni na telefon ni na e-mail, ali možemo pretpostaviti što je dalje bilo. Pomoćnik ministra, zamjenik ravnatelja agencije ili član uprave javnog poduzeća izašao je iz svoga velikog ureda na uglu i dugim hodnikom otišao na drugi kraj zgrade, u prostoriju u kojoj radi sin za kojega do maločas nije znao da ga ima.

“Sine!” šapnuo je on drhtavo. “Tata!” odgovorio mu je mladić kroz jedva čujni jecaj. Onda su njih dvojica potrčali jedan prema drugome i grčevito se zagrlili, sretni da su se nakon mnogih izgubljenih godina nekako ipak našli, a dirnute su tajnice pljeskale i pažljivo brisale suze da im se ne razmaže olovka za oči.

Ponovni susreti očeva i sinova u hrvatskim javnim poduzećima, državnim agencijama i ministarstvima nešto su nalik čuvenom prizoru iz “Ratova zvijezda”. Znate onaj nevjerojatni obrat na kraju filma “Imperij uzvraća udarac”, kad hadezeovac s crnom maskom reče: “Luka, ja sam tvoj otac!”, a mladi hadezeovac očajno zaviče: “Neeeee!”

Međutim, krajem prošle godine u Hrvatskim željeznicama dogodilo se nešto totalno drugačije. Telegram je otkrio neobični slučaj da je Krunoslav Papić, član Uprave HŽ Infrastrukture, znao za sina. Dapače, upozorio je i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa na njegovu egzistenciju i sve koji su odlučivali o zapošljavanju glavnog inženjera zaštite na radu u HŽ Infrastrukturi unaprijed oštro upozorio da će se na natječaj javiti njegov najbliži srodnik.

Došao je kolegama, nekakvom Juri i Mati, i objasnio im kako stoji stvar, da će njegov mali doći sa svim dokumentima, ali da Juru i Matu, razumije se, to ni na što ne obavezuje. Oni trebaju sasvim zanemariti da je kandidat sin člana Uprave, zaboraviti tu informaciju trenutak nakon što su je saznali, kao da su udarili glavom u štok i doživjeli amneziju, i odlučiti nepristrano, pošteno, po svojoj savjesti.

I što mislite koga su Jure i Mate izabrali za glavnog inspektora zaštite na radu u HŽ Infrastrukturi? Ne biste nikad pogodili, sina člana Uprave HŽ Infrastrukture! Takve se nevjerojatne podudarnosti događaju u našim javnim poduzećima, državnim agencijama i ministarstvima da biste pomislili da braća Jacob i Wilhelm Grimm pišu natječaje za zapošljavanje.

Uzgredno samo još jedan detalj, natječaj na kojem je zaposlen sin člana Uprave HŽ Infrastrukture bio je napravljen nakon što je prvi poništen. Ne zna se razlog poništenja prvog natječaja, ali razumno je pretpostaviti kako je to bilo zato što tada, greškom u proceduri, nije zaposlen sin člana Uprave HŽ Infrastrukture.

Jer, vidite, i ako kandidate znate i ako ne znate, u svakom slučaju mora se zaposliti netko njihov. To je, napokon, smisao hadezeovskog sentimentalnog prenemaganja s hodanjem za život i referendumom o ustavnoj definiciji braka. I kad se domoljubi pobune protiv Istanbulske konvencije, i kad ustaju protiv pobačaja, i kad plačnim glasom naglašavaju da svako dijete treba imati mamu i tatu, govoreći uime nekakvih tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, trebate znati koja je jedina tradicionalna obiteljska vrijednost za koju oni zaista mare.

Jedina tradicionalna vrijednost za koju oni mare je da, od svih drugih punoljetnih građana Republike Hrvatske, posao, ili koncesiju, ili dozvolu, ili neku drugu povlasticu od države, može dobiti samo netko koga je, da se stručno izrazimo, ujebao netko iz Hadezea.

Izdvajamo