KONTROLNA TOČKA

Samo je siromašnima turizam motor ekonomije

Davor Pongračić/CROPIX

Vijest od subote: Zračne luke u Hrvatskoj prošle su godine postigle dvoznamenkasti rast prometa putnika s porastom za 18 posto i 9,6 milijuna putnika. S obzirom na trend rasta posljednjih godina, i ove se godine očekuje porast putnika u domaćim zračnim lukama za oko deset posto, što znači da će prvi put u povijesti preko hrvatskih zračnih luka proći više od deset milijuna putnika. U sljedećih pet do sedam godina očekuje se udvostručenje broja putnika, što za zračne luke znači još veća ulaganja u povećanje kapaciteta.

Pitanje: Koliko je od ovih putnika u Hrvatsku stiglo zbog relaksacije, a koliko zbog studija ili posla, s ciljem da zaradi, osnuje tvrtku... i na jedan od tih načina uplati porez u Marićevu blagajnu?

Takvu vrstu statistike zračne luke nam ne serviraju. Ne treba im. Njima je jedini važan pokazatelj pad ili rast broja putnika, na čemu mogu temeljiti sljedeću poslovnu godinu. Iz drugih izvora znamo da je turizam i ove godine rastao, iako sporijom stopom nego prijašnjih godina, ali i da je turizam zasad najčvršći stup rasta domaće ekonomije. Rast je dobar, ali oslanjanje cijele države na jednu rizičnu granu ekonomije je opasno i često završava dugim i iscrpljujućim krizama.

Vjerojatno najdramatičniji primjer takve loše politike je Venezuela, država s najvećim svjetskim rezervama nafte i, logično ali opasno, ekonomijom koja je potpuno okrenuta zaradi od tog jednog izvora (96 posto prihoda države). Serijski loša politika dovela je do toga da je Venezuela danas jedna od najsiromašnijih država Latinske Amerike, s inflacijom koja je u srpnju bila 83.000 posto (MMF prognozira milijun posto do kraja godine) i sa sve većim nestašicama osnovnih roba.

Turizam nije nafta, mnogo je manje važan visokoj politici i o njemu ne ovisi globalna ravnoteža snaga, ali turizam svejedno jest osjetljiva grana industrije. Uz to, države čiji je osnovni prihod turizam u pravilu su zemlje siromašnog stanovništva, niskog profila obrazovanja i snažno oslonjene na uvoz. Tako Tajland, Maldivi, Sejšeli, pa i bilo koja država na Karibima, a unutar EU Grčka i, iako u nešto manjoj mjeri, Malta i Cipar, osim visokog udjela turizma u BDP-u dijele još samo jednu zajedničku karakteristiku: to su zemlje velike društvene raslojenosti visokom stopom siromaštva domaćeg stanovništva. Podaci Svjetske banke pokazuju da je BDP po stanovniku (usklađen po paritetu kupovne moći) u svjetskim turističkim rajevima gotovo svugdje značajno ispod razine današnjih hrvatskih 25.806 dolara. U Indoneziji je, unatoč megapopularnom Baliju, ta brojka 11.612 dolara, u Tajlandu 16.916, na Maldivima 13.199...

Povod za ovu lamentaciju svježe su islandske statistike koje je u petak predstavio Poslovni tjednik. “Kradem” dva odlomka. “Turizam, donedavno novootkriveni izvor blagostanja na Islandu, mogao bi tu otočnu državu gurnuti u krizu kao što su to prije deset godina učinile banke”, piše u uvodu, a onda slijedi detalj analize koju je napravila islandska Arion banka: “Nakon godina snažnog rasta broja turista Island bi se mogao suočiti s padom interesa za posjet toj državi. Dok je 2016. broj turista skočio za 40 posto, a rast BDP-a dosegao 7,4 posto, lani je rast iznosio četiri posto nakon što se povećanje broja turista istopilo na 24 posto. Za ovu godinu predviđa se rast turističkih dolazaka od 15 posto. Ozbiljno hlađenje turističke industrije analitičari te banke prognoziraju već za iduću godinu. Prelijevanje krize u turističkoj industriji može zahvatiti cijelo gospodarstvo, uključujući potražnju za radnicima, investicije u hotele, državni proračun, pa i tečaj krune.”

Oni koji će zaključiti kako Island, za razliku od Hrvatske, nije “prirodna turistička destinacija”, u pravu su, barem kada je riječ o ugodnom obiteljskom odmoru ili ljetnom partijanju. To, međutim, ne znači da hrvatski turistički motor ne može oslabjeti iz tisuću predvidivih i nepredvidivih razloga. Hrvatska je i u bivšoj državi bila vodeće turističko odredište, reći će drugi, što je također točno, ali u strukturi BDP-a bivše države, pa i Hrvatske unutar tog sustava, turizam je igrao značajno manju ulogu. Ekonomija je bila loše vođena, ali bila je raznolikija, bolje diversificirana.

Statistika je u jednome jasna: u svim zemljama koje su istovremeno i turističke i razvijene (SAD, Francuska, Njemačka, Italija, Austrija, Španjolska...) BDP je mnogo viši od hrvatskog, ali su mu sastavnice zdravije. Prosjek BDP-a u EU je 43.074 dolara po stanovniku (eurozona 46.328 dolara), s ukupnim udjelom turizma od prosječnih 13 posto, ostatak pripada industriji i brojnim uz turizam nevezanim uslugama.

Ukratko: znat ćemo da smo na pravom putu kada Hrvatskoj prihod od turizma bude veći, a ukupni udio turističkog sektora u BDP-u značajno manji od današnjeg. S osamostaljivanjem Hrvatske, prije 27 godina, rastali smo se i s planskom ekonomijom, više nije na Vladi da bira čime će se tko baviti, njezin je osnovni posao osigurati jasnu i pouzdanu infrastrukturu za sve sudionike poslovne scene u državi. Još čekamo tri osnovne, više puta najavljene, reforme: poreznu, javne uprave i pravosuđa.

Izdvajamo