SUMNJIVO LICE

SAMO RAT, GLAD I KUGA NA MEDITERANU SPAŠAVAJU HRVATSKI TURIZAM Usred mora ljudske nevolje Hrvatska ostala poput bezbrižne hridi za sunčanje i kupanje

Zvonimir Barišin / CROPIX

Problem se sastoji u tome što turisti baš i ne stječu dojam da u Dalmaciji netko živi, a turizam je, prije svega, upoznavanje sa životnom kulturom nekoga drukčijeg svijeta

Evo zanimljive novinske vijesti: U Šibeniku je u špilji starohrvatskog naziva The Cave, koja se, saznajemo, nalazi na prostoru bivše vojarne Bribirskih knezova, prethodno kasarne Rade Končara, ovoga ljeta bio predviđen niz glazbenih događanja iz oblasti rejv partija i sličnih priredbi s bučnim razglasom i svjetlosnim efektima. Udruga koja sve to organizira zove se RetCat već je, navodno, organizirala otvorenje netom uređene pećine, sve uz nazočnost i odobravanje lokalnih vlasti. Ali onda se javila Hrvatska agencija za okoliš i prirodu, koja je prema svojim nadležnostima stavila ključ u bravu, uz zahtjev da se načini stručna elaboracija, jer da bi rejvanje po špilji možda izazvalo uznemirenje u koloniji šišmiša koji, pretpostavlja se, tu žive.

A kako se sve to događa u vrijeme poprilične propasti turističke sezone, kada je, kako piše Slobodna Dalmacija, trećina kapaciteta privatnog smještaja prazna, a mjesta ima i po dobrim i manje dobrim hotelima u praktično svim mjestima na obali i otocima, vijest o intervenciji Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, u otupavljelim je medijima protumačena kao ludovanje državne birokracije i preferiranje šišmiša pred turistima. Biva, vidjet ćemo mi svoga boga kad nas šišmiši budu hranili!

Istina bi, međutim, opet mogla biti na suprotnoj strani. I moglo bi biti da je zabrana događanja u šibenskoj špilji, makar i simbolično, rad na korist hrvatskog turizma. Jer više u turističkom smislu vrijedi špilja sa šišmišima - makar se zvala The Cave - od špilje bez šišmiša. Ne, uopće se ne radi o tome da bi sad turiste trebalo dovoditi da gledaju šišmiše kako žive u obiteljskom miru i skladu, mlade uče lovu, te veseli i bezbrižni žive u svijetu u kojem nema svjetla ni mraka - jer to je, sa stanovišta turističke ponude, jednako budalasto kao i dovoditi strance u The Cave da rejvaju među stalaktitima i stalagmitima, nego ti šišmiši u toj kao i svakoj drugoj pećini predstavljaju život.

A turizam se, izuzev na Mjesecu, svuda na svijetu zasniva na upoznavanju stranaca i vanzemaljaca s načinom života lokalnih organizama. Ljudi i ostalih. Problem hrvatske turističke ponude upravo je u tome što nema života u špilji i što su, iz turističke perspektive, konobarski i sobarički jedini oblici života u Dalmaciji. I to je, zapravo, osnovna razlika između ljetovanja u Turskoj i Grčkoj, i ljetovanja u Hrvatskoj. Tamo su način života, kultura svakodnevice i život ljudi u temelju turističke ponude.

U Hrvatskoj, pak, južno od Učke, toga više nema ni u tragovima, dok u Istri, koja je i sama sve više mit, život dopire iz unutrašnjosti poluotoka, pružajući obali iluziju smisla, ali i tamo, u Puli, dok prolazite Kandlerovom ulicom, tim biserom nekoga davno žrtvovanog urbaniteta, po čelu vas i po nosu - kako reče jedan prijatelj, ugledni Istrijan - udaraju peraje i maske. I tu, u toj nepojamnoj gužvi i nervozi Kandlerove ulice, na šljunku Crikvenice i u popločanju Straduna, nikakvog života, zapravo, nema. Tu se u turizam dolazi isključivo radi sunca koje prži u julu i augustu - kako te mjesece u Europi zovu - jednako kao i u lipiecu i sierpieńu - kako iste mjesece imenuju u Poljskoj, te zbog mora koje je kao i posvuda mokro i relativno čisto. Ali već u rujnu, tom europskom septembru, a poljskom wrzesieńu, nastupa takva čudovišna pustoš, koju nikakve prirodne ljepote ne mogu ispuniti. Pustoš načinjena od manjka života i odsustva svake zdrave životne ambicije.

To što Grčka, Turska ili Italija, pa i Egipat ili Tunis, imaju bogatije ili po europske i mediteransku civilizaciju relevantnije kulturno-historijsko naslijeđe i spomenike materijalne kulture, kao i to što folklorna tradicija tih zemalja aktivnije komunicira sa svijetom iz kojeg turisti dolaze, nije neki naročit problem. Ali jest, recimo, problem ukoliko se Hrvatska od tih zemalja razlikuje po nepostojanju artikulirane žive kulture. Iz Europe u Tursku i Grčku ne hrli neki naročito prosvijećen svijet, ali dovoljno je da svakom stotom ili svakom tisućitom turistu barem jednom za vrijeme putovanja na um padne da odlazi u zemlju ili u rodni grad Orhana Pamuka, pa da na Pamuku, inače danas poprilično neprisutnom u Turskoj, turski turizam stekne jednu od mnoštva nedostižnih prednosti u odnosu na Hrvatsku. Kome se to ide kad se ide u Hrvatsku? Mislite da to nije važno? Dobro, onda nije.

Grci su, iz turističke perspektive, blagi i prijazni ljudi. Turci su nečuveno gostoljubivi i nije im stalo da baš sve naplate. Ljubaznost, recimo, gotovo patološku, i gospodstvenost, uostalom sasvim neočekivanu, Turci nikad ne naplaćuju. Kakvi su iz turističke perspektive Hrvati? To je ono čime bi se, kad bi je bilo, trebala baviti nacionalna turistička strategija. Ali, suprotno nacionalističkim navadama, autorima strategije trebale bi biti dragocjenije negativne karakterizacije. Lijepo je o sebi imati dobro mišljenje, ali je iluzorno pomišljati da bi se druge moglo primorati i prisiliti da o vama isto tako lijepo misle. Pokušate li, ljudi će pobjeći glavom bez obzira. U Grčku, Tursku, Španjolsku, Tunis, Maroko, Alžir, Egipat…

Hrvatski turizam nekoliko je prethodnih sezona prosperirao na nesreći. Najprije je imao goleme koristi od Arapskog proljeća i od terorističkih napada po beskrajnim pješčanim plažama sjeverne Afrike, onda mu je kao kec na desetku došla ekonomska i ukupna društvena kriza u Grčkoj, e da bi svoje zvjezdane trenutke doživio zahvaljujući aferi s neuspjelim vojnim udarom u Turskoj. Svih tih godina od pomoći su bivali i izbjeglički valovi što su zapljuskivali gotovo sve turističke destinacije, osim Hrvatske. Usred mora ljudske nevolje u koje se u zadnjem desetljeću pretvorio Mediteran, Hrvatska je ostala poput bezbrižne hridi za sunčanje i kupanje.

Međutim, kako svaka nesreća ima svoj rok trajanja, koji je relativno kratak, dok god je kapitalizma i dok god ste unutar europskog kruga šestarom, tako se hrvatski turizam živeći na tuđim nesrećama zatekao pred izazovom krize. Koja će, pretpostavljamo, doći i proći, i iz koje nitko neće izvući pouku. I opet će na Jadran svi hrliti u lipiecu i sierpieńu, a u ostalih deset mjeseci vladat će sve veća i veća pustoš. Pritom će vijesti koje, mimo ljetne sezone, dolaze iz Hrvatske biti sve ružnije i ružnije.

Što mislite, recimo, kako na reportažu objavljenu u Guardianu o tome kako hrvatska policija pljačka i prebija izbjeglice i vraća ih nazad preko granice u Bosnu, reagira potencijalni britanski turist? Ili kakvog utjecaja na turizam ima vijest da je sud oslobodio nacionalnog uglednika koji je svojom jahtom masakrirao talijanski bračni par, a njihovom je ucviljenom sinu prijetio da će platiti kaznu jer je uglednik pri likvidaciji njegovih roditelja oštetio lično naoružanje?

Turistička destinacija i demokracija nisu u međusobnoj vezi. Tako su od Erdogana za turizam važniji ljubazni Turčin u Istanbulu i ljubazni Turčin u Antaliji. Ali što da se radi kad na Lokrumu nema ljubaznog Turčina, nego je na Lokrumu tip koji mlati goste, sve uz efektno objašnjenje kakvo bi sjajno išlo uz alternativni sado-mazo klub, ali ne ide uz dubrovački turizam: “Nisam nikoga istukao, samo sam muškarcu opalio dva šamara da mu povrijedim čast…”

O šišmišima kada je riječ, ne bi državna agencija štitila šišmiše da iza pećinskih priredbi stoji neki nacionalni uglednik, a ne lokalni omladinci i entuzijasti. Šišmiši postaju važni tek ako nema uglednika.

Tagovi

Izdvajamo