VIJESTI IZ LILIPUTA

SAMOBORSKI ILIJA ČVOROVIĆ Pretvorili smo se u društvo u kojem čovjek tamnije boje kože ne može hodati ulicom, a da budni građanin ne zove policiju

Youtube

 

U vrijeme socijalizma postojala je uzrečica koja je isprva bila službena parola, da bi se tijekom vremena otrcala i uglavnom koristila ironijski. Ta je parola glasila “neprijatelj nikad ne spava.”

“Neprijatelj” je, dakako, mogao biti unutrašnji, ali je prije, i češće, bio vanjski. A taj neprijatelj, govorilo se, hrani naš narod lažima i propagandom. Šalje turiste da fotografiraju kasarne i mostove. Ubacuje preko granice “strane elemente” s tko zna kakvim namjerama. A sve to “neprijatelj” radi da bi, naravno, “destabilizirao našu zemlju.”

Pa kad već neprijatelj nikad ne spava, onda je jedini način da se s tim nosimo taj da i mi budemo neprestano “budni”. I građani su bogme bili budni. Špijunirali su jedni druge, podnosili izvješća Ozni i Udbi, dojavljivali policiji nacionalistička pjevanja i “sumnjiva lica”. Bila je to kultura paranoje s kojom se još 1982. slasno narugao Dušan Kovačević u svom “Balkanskom špijunu”. U tom filmski kanoniziranom kazališnom komadu glavni junak Ilija Čvorović sagradi cijelo zdanje paranoičnih konstrukcija oko uljeza iz inozemstva, vlastitog podstanara Jakovljevića. Nakon što ga je uhodio i prisluškivao, te nakon što ga je prijavio “službama”, Ilija Čvorović sija od ponosa i u klasičnom, često citiranom monologu kaže “to je bila moja dužnost”. “Ako me se” kaže Čvorović, “na Dan bezbednosti oni sete, sete se, ako ne sete, nikome ništa.”

Trideset i šest godina prošlo je od legendarnog Kovačevićevog teksta i od monologa “ako me se sete, sete se”. Ali, kako vidimo, duh Ilije Čvorovića neumrlo živi među dičnim hrvatskim građanima. Kao u zlatno doba Rankovića, hrvatski je mali čovjek i danas pripravan besplatno i bez honorara potpomoći snagama reda. Kao u ona vremena, naš je mali čovjek budan, on zna da neprijatelj nikad ne spava, i da ubacuje preko granice strane elemente ne bi li destabilizirao našu zemlju. Stoga je odani hrvatski građanin kad vidi “sumnjiva lica” iz istih stopa spreman “ubačene elemente” prijaviti državnoj bezbednosti.

Nikad nećemo saznati koji je točno hrvatski građanin tog dana izvršio hvalevrijednu građansku dužnost. Vjerojatno nećemo doznati identitet tog ilije čvorovića koji je tog vikenda primijetio ubačene strane elemente kako destabiliziraju našu zemlju kupnjom u samoborskom šoping centru. Znamo samo ono što se dogodilo potom. Policija je na dojavu samoborskog ilije čvorovića izišla na teren, zatekla tamo grupu ljudi sumnjivo preplanulog tena i privela ih na informativni razgovor. Uskoro se, međutim, ispostavilo da su “sumnjiva lica” zaposlenici Rimčeve tvornice, kvalificirani stručnjaci koji u lokalnom high tech hubu proizvode električne automobile.

Ta slika, sama po sebi dostojna brešanovske komedije, slika je Hrvatske u 2018. godini. Još prije tri i pol desetljeća ovo se društvo s ljudima poput Ilije Čvorovića bilo kadro na sceni i u filmu rugati. Tri i pol desetljeća kasnije pretvorili smo se u društvo u kojem čovjek tamnije boje kože ne može hodati ulicom, a da budni građanin ne zove policiju. Pretvorili smo se u društvo u kojem je, izgleda, Ilija Čvorović postao poželjni društveni model.

Treba biti pošten i reći da doušnička kultura paranoje nikad nije zaista nestala iz našeg društva. Tijekom devedesetih, u doba najžešćeg antikomunizma, budni su građani našli dostojnu zamjenu za “ubačene elemente”, a to su bili - snajperisti. Prve dvije ratne godine hrvatski su pozadinski gradovi bili puni mitoloških legendi o snajperistima koji smiču ljude s nebodera i o KOS-ovim tajnim ćelijama po socijalističkim portunima. Taj mit o gradskim snajperistima bio je toliko žilav da je čak ušao i u prvi i najgluplji od hrvatskih ratnih filmova, “Vrijeme za” Oje Kodar. Cijela ta grana pučke književnosti o snajperističkim zlodjelima širila se, podsjećam, u doba kad još nije bilo ni interneta ni fejsa i kad “fake news” još nije bio prvorazredni politički pojam. A kad se dim (doslovni i metaforički) razišao, ispostavilo se da tih pozadinskih snajperista nikada nije bilo, ali i to da su se cijelom nadgradnjom urbanih legendi o snajperistima najviše okoristili maroderi koji su silom upadali u vojne stanove. Počelo je, ukratko, s pučkom književnošću, a završilo s opipljivom korišću. Ilija Čvorović možda će dobiti plaketu za “dan bezbednosti”, no oni kojima su čvorovići na korist, oni su stekli više od limene plakete.

Dvadeset i pet godina kasnije, Hrvatska je dobila nove snajperiste. A ti se snajperisti, dakako, zovu migranti. Kao što su 1991. i bez interneta kolale glasine o “sumnjivim licima” u portunu, tako se sada orkestrirano konstruira val masovne panike zbog “stranih elemenata” koji se ubacuju preko granice ne bi li “destabilizirali našu zemlju”. Internetom se šire “pouzdane” priče o silovanjima u Kordunu. U Bujančevom talk showu sat vremena gostuje žena kojoj je Alžirac možda ukrao torbu. Po društvenim mrežama kolaju pouzdane užasavajuće priče koje je netko čuo da je netko čuo od konobarice u Slunju. Uokolo kruže naputci ženama da ne nose kratke suknje. Šumari izmišljaju da su ih napali migranti zato da opravdaju što su zakasnili na posao. U Planom i Imotskom policija na dojave građane zaustavlja “sumnjive kamione”. Kordunski i goranski župnici na župnim web stranicama organiziraju hejterske forume, a neki splitski gradsko-vijećnički kepec predlaže da se na bosansku granicu postave dronovi i mitraljeska gnijezda. Nacija koja je još prije tri godine sirijske obitelji dočekivala šatorima i juhom uspjela se tijekom tri godine pokazne vježbe iz inducirane paranoje pretvoriti u naciju koja se, kad vidi crnca, laća telefona i zove 112.

A sve se to događa, ne zaboravimo, u zemlji koja dosad migrantski val praktički nije ni osjetila. Jer, Hrvatska je zemlja u kojoj izbjeglice ne spavaju na kolodvoru, kao što već četiri godine spavaju na beogradskoj Savamali. Hrvatska nema “hot spot” kao Italija u Lampedusi, nema “džunglu” kao Francuska u Calaisu, s hrvatske strane granice ne viđate ljude koji čekaju transfer, kao što ih viđate u Šidu ili Ventimigliji. Hrvatska je, rekao bih, nažalost zemlja u kojoj migrantima nije ni na kraj pameti ostati, jer idu tamo gdje opravdano misle da će im biti bolje. Uz rijetke iznimke kao što su pastiri na Plješivici i Poštaku ili vlasnici vikendica uz Kupu, migranti su za Hrvate čista apstrakcija: nešto što nisu ni vidjeli, ni osjetili, ni imali s njima ikakav kontakt ili iskustva. Hrvatski granični problem u ovom trenutku uopće ne rješava Hrvatska, rješava ga, valjda na našu sreću, a svakako na svoju žalost, BiH, pri čemu se ta poprilično nepravedna “podjela posla” u Hrvatskoj doživljava kao nešto posve samorazumljivo.

Unatoč tome, mala, ali gorljivo motivirana grupa medijskih huškača, rubnih političara i internetskih trolova uspjela je jednu neuspješnu i glupu, ali bez ikakve sumnje mirnu i sigurnu zemlju uvjeriti da nije uopće ni mirna ni sigurna, te da više čovjek ne smije izići na ulicu, jer iza svakog ugla prijeteći naviru horde zombija koji, apsurdno, ni ne kane ostati ovdje, nego im je najpreči cilj zemlju koju “destabiliziraju” napustiti što brže.

A dok istodobno pokušava mirne i pitome hrvatske građane uvjeriti kako su se njihovi kvartovi pretvorili u South Central i Bronx, ista mješovita družba akademskih autoriteta, kolumnista i trolera odašilje nam opominjuća proročanstva što bi se, avaj, moglo dogoditi budemo li počeli primati izbjeglice. Baš onako kao što su 70-ih mediji iz SSSR-a i DDR-a informirali svoje građane o strahotama kapitalističkog Zapada, tako i ta raspudićevsko-havelovska bojna širi puku istinu o užasima tih propalih i tužnih zemalja kao što su Belgija, Švedska i Francuska u kojima čovjek živ ne smije na ulicu, u kojima metastaziraju “no go” zone, a žene se siluje na izvol’te. A baš kao što su građani sovjetskog bloka jedva čekali naći način da pobjegnu iz njega i riskiraju sreću s tim zloglasnim kapitalizmom, tako i naši građani bezglavo i ne razmišljajući dvaput, eto, teže što prije pobjeći baš u te užasne mordore multikulturalnosti. Ništa ih ne privlači činjenica da do kraja života mogu konobariti na Jadranu okruženi hrvatskim bijelcima, nego eto u stotinama hrle u te dekadentne i propale zemlje u kojima je premijer indijski gej, a ministri Somalijci i Sikhi.

Sve ovo pišem savršeno svjestan da problem migranata nije jednostavan politički problem. Svjestan sam da se on ne rješava dobronamjernim “dođite svi”, te da je potrebna zrela politička debata oko toga gdje prestaje imperativna humanitarna obveza, a gdje počinje neodgovorno poticanje gastarbajterstva.

Ali, čak i u svom najneugodnijem metastazirajućem obliku, od kojeg smo mi beskrajno daleko, migrantska kriza je manji problem od onog problema koji nama nastaje ovdje i sada. Ona je manji problem od činjenice da policija krši pravni poredak time što ignorira obveze spram pučke pravobraniteljice. Ona je manji problem od činjenice da se nekim ljudima sustavno uskraćuje njihovo zakonsko pravo. Od činjenice da je dio hrvatskog represivnog aparata pretvorio migrantske novčanike u super-hikovski resurs za drumsku zaradu.

Eto, ubijte me, ali kudikamo više od migranata u ovom se trenutku bojim te metastazirajuće kulture bezakonja i nasilja unutar državnog aparata. Kudikamo više od migranata, bojim se doušničke kulture ilija čvorovića. Kulture koja možda jest hibernirala, ali se, eto, sretno probudila nakon kratkog i plitkog povijesnog sna.

 

Tagovi

Izdvajamo