SEKSOPOLIS

SASTANAK S MOJOM KĆERI NA TEMU HEJTERA I TROLOVA Širenje 'kulture' mržnje kao da je postalo u modi pa je se poistovjećuje sa slobodom govora

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 12.07.2018. u 22:00

Colourbox

Otvaranje društvenih mreža ne samo da u svačiji život propušta stotine “prijatelja”, već i stotine “neprijatelja”, potpuno nepoznatih ljudi koji krhkiju osobu, pogotovo dijete, ružnim riječima i uvredama mogu povrijediti. Iz nekog razloga ružna riječ kao da nema težinu, ne smatra je se podjednako opasnom, poput, primjerice, udarca

Prošloga je rujna moja kći krenula u prvi razred osnovne. Nakon nekoliko mjeseci imali smo tematski sastanak na kojem je bila riječ o raznim prijetnjama s društvenih mreža, o raznim “hejterima” i “trolovima”. Tužno je da se modeli zaštite nude već za sedmogodišnju djecu. Ako ne sa sedam, devetogodišnje je dijete u stvarnoj opasnosti da će ga preko zaslona mobitela vrebati izvjesni manijak koji će ga pokušati otjerati u samoubojstvo. O dječjoj pornografiji na internetu da ne govorim.

Otvaranje virtualnih prostranstava i društvenih mreža ne samo da u svačiji život propušta stotine “prijatelja”, već i stotine “neprijatelja”, potpuno nepoznatih ljudi koji krhkiju osobu, pogotovo dijete, ružnim riječima i uvredama mogu dovesti i do toga da si okonča život. Iz nekog razloga ružna riječ kao da nema težinu, ne smatra je se podjednako bolnom i opasnom, poput, primjerice, udarca.

Nikako da je se jasno proglasi nasiljem. Osoba koja doživi ružne riječi na društvenim mrežama podjednako je oštećena kao da ju je netko premlatio. Nema razlike. Jedno vrijeme imala sam otvorenu stranicu na Facebooku na kojoj je svatko mogao slobodno napisati što misli i osjeća.

Nakon nevjerojatno ružnih misli i osjećaja koje su pojedinci (naglašavam, pojedinci) iskazali na mojem zidu, on je postao vidljiv samo prijateljima.

Nešto što bi moglo biti rasadnikom prijateljstva, nerijetko postaje rasadnikom mržnje i poziva na samoubojstvo. Širenje “kulture” mržnje kao da je postalo u modi pa se mržnju poistovjećuje sa slobodom govora. Premda baš ničeg slobodnog nema u tome da se vi nekome obratite psovkom, omalovažavanjem, uvredom.

Kao što u stvarnom životu ne možemo tako govoriti s nekom osobom, osim ako nismo nasilnik, tako ni u virtualnom. Često čitamo o tome kako je neka poznata osoba digla ruku na sebe zbog mržnje raznih svojih virtualnih komentatora.

Uglavnom su to mlade osobe koje su se proslavile kao modeli ili televizijska lica, kao što nam svjedoči nedavni slučaj u Britaniji. Prije nego što se ubila, mlada je žena objavila dramatičan post o mržnji na društvenim mrežama. Isto tako, postoje i popularne osobe na društvenim mrežama čiji natpisi na vlastitom “zidu” nisu ništa nego ispadi mržnje i prezira na nekoga koga smatraju prezira vrijednim. Takvi su natpisi uglavnom popularniji od onih u kojima nema mržnje. Dobivaju vrtoglavi broj lajkova.

Najmračnija točka svijeta koji nam se otvorio u svojoj slobodi da ga na miru istražujemo, da u svakom trenutku doznajemo informaciju o bilo čemu (koja ne mora uvijek biti točna) upravo je ta nevjerojatna, općeraširena mržnja, koja u svojem neobuzdanom širenju rado poseže za najkrhkijima, za djecom.

Zato mislim da je duboko pogrešno zvati je “slobodom” ili slegnuti ramenima i reći “čovjek ima pravo na svoje mišljenje”. Čovjek ima pravo na svoje mišljenje sve dok ono ne nasrće na integritet druge osobe. U protivnom možemo reći da je “Hitler imao pravo na svoje mišljenje o Židovima”. Između slobode i agresije granica je koju smo dužni raspoznati jer inače smo i sami u problemu. Kada se pojavi neki huškač na društvenoj mreži, a vi ga mirne duše slijedite i podržavate, to znači da ste se svrstali uz njega. Nema ničeg lijepog, a još manje pametnog u tome.

Nismo na ovom svijetu da bismo se mrzili i razarali, premda nas povijest uči suprotnome: mržnja i razaranje prate nas kao vjerne sjene oduvijek, iz jednog užasa u drugi.

Najmanje što možemo jest razviti svijest o tome kako nema baš ničeg slobodnog ni humanog u napadu na drugu osobu, na njezin integritet.

Da na to nitko nema nikakvo pravo. Bez obzira je li riječ o poznatoj osobi, o nekome tko nam ide na živce, svjetonazorski drukčijoj osobi, i tako dalje.

Podržavanje takvog ponašanja i same nas čini aktivnim dijelom tog internetskog rata svih protiv sviju. Stoga treba stati u obranu internetskih žrtvi, a protiv svakog nasilja.

Pa bilo ono “samo” virtualno.

Izdvajamo