Film “Samo jednom se ljubi” bio je od formativnog utjecaja na našu generaciju, pa ništa od onog što je Rajko Grlić poslije njega snimio nije moglo biti tako važno ni veliko. Desetljeće i kusur zatim, kada sam tog čovjeka upoznao, ljubazno nasmiješenog i nezahtjevnog, samo sam mogao, s tihim razočaranjem u sebi, konstatirati kako je film ozbiljniji od svoga autora.
I tako će se nastaviti u dvijetisućitim, kada se situirani američki profesor vrati u hrvatsku kinematografiju i kada s Antom Tomićem ne samo kao scenaristom, nego i nekom vrstom mlađega duhovnog suputnika, bude snimao neke dobre, ljubazne i nasmiješene filmove, koji su svakako iznad estetske i etičke razine njihova okoliša, ali redom imaju istu, neotklonjivu manu: nisu “Samo jednom se ljubi”, ne lome tako led u nama, ne zakreću naše sudbine, ne vode ih onim smjerom kojim idu sudbine njihovih junaka, nego su samo i naprosto - filmovi. I ništa više ni manje od toga.
I na kraju je dobro što je tako. Još jedan onakav film njegov autor, fin i ljubazan čovjek, svakako ne bi mogao podnijeti, niti bi ga mogla podnijeti njegova publika iz 1981, a ni Zagreb i hrvatska kinematografija ga ne bi mogli podnijeti. Jedino je, možda, šteta za današnje petnaestogodišnjake - jer mi smo u vrijeme “Samo jednom se ljubi” imali petnaest - koji će bez takvog filma ostati kreteni. Ili će emigrirati tamo gdje je Grlić pošao u četrdeset i kojoj.
I taman kada je ovo trebao biti jedan lijep i pošten nekrolog živome čovjeku, pojavila se ova knjiga. Naslov nemušt, “Neispričane priče” (Hena com, Zagreb 2018.), ali ono što slijedi ne samo da takvo nije, nego sa sobom nosi i ozbiljnost i silovitost onoga davnog filma. Predočena u formi filmskog pojmovnika, čiji su pojmovi dramaturški organizirani kao mali scenariji, ili kao svojevrsna potraga za scenarijem, Grlićeva knjiga istovremeno je piščeva autobiografija, fizička, intelektualna i duhovna, rasprava o jednom prelomljenom i polomljenom vremenu, moj obračun s njima u kojem se Grlić nesmiljeno i s fascinantnim - i u svakom pogledu pozitivnim, ljekovitim - zlopamćenjem razračunava sa svima koji su se, da li iz hobističkog domoljublja ili iz stvarnih uvjerenja, bavili njegovim progonom, ali to je i knjiga, blaga i nježna, na trenutke gotovo poetski minuciozna, čiji pisac u svemu, u baš svakoj životnoj okolnosti, pokušava pronaći - film.
I što je najbolje, on ga i nalazi: koliko god pojedine rečenice, scene i pasaži bili nesnimljivi, i koliko god ništa od svega toga neće u formalnom smislu postati film, pisac čitatelja uspijeva navesti da mu se u glavi odvije jedinstvena filmska predstava, u kojoj se, s unutrašnje strane oka, odigra cijeli Grlićev život. Lijepo, veličanstveno, vrijedno svake buduće zavisti koju ćete osjetiti prema ovom čovjeku!
Zapravo, najmanje dojmljivi dijelovi “Neispričanih priča” - koji su i dalje vrlo zanimljivi, tiču se njegovih nesnimljenih scenarija. Grlić na prilagođen način izlaže kratke sinopsise, i onda, u riječ-dvije, ispriča kako i zašto nisu snimljeni. Međutim, za većinom tih priča - pa čak ni za onom najspektakularnijom, o putovanju prve žirafe do bečkog zoološkog vrta - čitatelj i gledatelj nekako baš i ne žali. Jedne djeluju iskonstruirano, a druge, one koje su, zapravo, najistinitije, upravo zbog suviška istine djeluju kao laž. Recimo, priča koja se zbila 1956, o kratkoj, jednodnevnoj ljubavi Vivien Leigh i mladoga zagrebačkog milicionera.
Grlić u knjizi tu priču ispriča nježno i zavodljivo, sa sviješću o povijesnom trenutku i o sasvim osobnom pustošenju ljudske duše, karakterističnom za zbilja velikog umjetnika, ali je nezamislivo da bi od toga moglo biti filma. Neke istine u filmskim scenarijima, pa i romanima, nužno fermentiraju u laž. Priča o Vivien Leigh morala je ostati ono što je u Grlićevoj knjizi. Važnoj i meni velikoj knjizi. Ona me neće formativno određivati - u ovim godinama formativno mogu djelovati još samo teške droge, ljubav i lobotomija - ali imam osjećaj da ću se njome često poštapati i pomagati…
Kompletna Grlićeva natuknica u neoustaškoj Wikipediji posvećena je aluzijama o njegovu podrijetlu, te udbaško-ustaškim pokušajima da se oko toga uhvati u laži. Ništa filmovi, ništa karijera! Samo da se “za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku odselio u SAD”. Vođen tom istragom - pojam valja shvatiti i u njegoševskom i u šerlokholmsovskom smislu riječi - Grlić ne samo da se u ovoj knjizi jasno i nedvosmisleno nacionalno deklarira, nego, kao pred nekom komisijom za ustanovljenje etničke čistoće i stjecanje arijevskog statusa, u postocima iznosi elemente svoga podrijetla. Zainteresirane za to što je Grlić po nacionalnosti i kakva mu je krvna slika upućujemo da potankosti otkrivaju tako što će u svoje prljave ruke uzeti ovu knjigu…
S Krunom Quienom Grlić je pregovarao o scenariju o braći Zanović, bokeljskim pustolovima i prevarantima iz osamnaestog stoljeća, čija potukačka i životna priča stoljećima ostaje književno neartikulirana, premda su je mnogi i mnogi pokušavali tematizirati. Scenarij, naravno, nikada nije napisan, a i bolje je da nije, jer film o Zanovićima ili ne bi ništa vrijedio ili bi koštao kojih stotinjak milijuna dolara ili bi, što je najvjerojatnije, koštao kojih stotinjak milijuna dolara i svejedno ne bi vrijedio ništa. Sve velike teme iz naših balkanskih povijesti najprije moraju biti ispričane, a tek onda snimljene. Nešto neće postati film, ako već nije bilo književnost.
E, ali Quien je Grliću ispričao, a on ju je u ovoj knjizi napisao i na papiru snimio, priču o jednome splitskom grobaru koji lovi grdeline, među njima bira najbolje pjevače, a ostale pušta, i ti su mu grdelini smisao života. Smola na koju ih lovi jako je skupa i može se kupiti samo u jednom dućanu u Trstu. Počinje rat, on kopa mrtve na sustipanskom groblju, sve dok mrtvih ne bude prekoviše, pa odlazi u partizane. S njima dolazi sve do Trsta, i do onog dućana, u koji provaljuje i odnosi svu smolu.
Priča se završava nakon rata, kada se smola više nigdje ne može kupiti, a on je ponovo siromašni grobar na Sustipanu. Piše tada tršćanskom dućanu, naručuje dvije kutijice smole, za što uredno prilaže novac, i moli ih da mu, siromašku koji to neće zloupotrijebiti, pošalju i recept za njezinu izradu. Mjesec dana kasnije stiže pošiljka, dvije kutijice, ali bez recepta, bez pisma, bez odgovora.
Ta mala, u se zatvorena priča, jednostavna je životna parabola u kojoj se, kao u “Samo jednom se ljubi”, očitavaju duh epohe i šira društvenopolitička povijest. Mogao je to biti komorni film, srodan nekim remek-djelcima iranske kinematografije, mogla je, čak, biti i crno-bijela drama u produkciji onodobne Televizije Zagreb. A da je darovitog pisca, još uvijek to može biti odličan roman. I sve po mjeri Rajka Grlića, kulture u kojoj se filmski obrazova i formirao, kao i one druge iz koje je potekao. Za razliku od spektakla o braći Zanović, priča o grobaru i grdelinima je, naime, istina.
U “Neispričanim pričama” razvija se, izvan svih dramskih kontinuiteta i izvan kronologije, povijest Grlićeve porodice. Iako će ćudoredarstvenicima i inoj tabloidnoj čeljadi to biti način da provjere etničku strukturiranost piščeve egzistencije, to je, ustvari, ono što je ovdje najmanje zanimljivo. “Tata je te noći, ležeći na odjelu intenzivne njege, doživio srčani udar. Zvonio je i zvonio, ali nikoga nije bilo. Na kraju se pojavila sestra i tata joj je rekao: ‘Oprostite, ja umirem’ To su bile njegove zadnje riječi.”
U toj snebljivosti, sadržanoj u posljednjim riječima Danka Grlića, sažet je karakter jednog od svjetova iz kojeg je Rajko izvro. Ali bi bilo krivo na to ga svoditi. Sjećam se, jer sam podstanario u toj zgradi u kojoj je živjela Grlićeva majka Eva, pa smo se tad i upoznali, i često sam je posjećivao, kako sam je jednom uplašio jer sam, valjda neočekivano, izašao iz lifta. Zamahnula je kišobranom tako da sam mislio da će me ubiti. Njen strah je prešao na mene, i na čas sam bio žrtva. Ali pitanje je veliko koliko sam bio - nevina žrtva. Jer je Sarajka Eva, rođena Izrael, prošla svoju partizaniju, za vrijeme koje se baš i toliko susretala s nevinima. Od nje je, vjerujem, Grlić baštinio talent za pisanje.
Onaj drugi, vizualni dar, onoliki kolikog ga ima - a svaka druga rečenice u knjizi svjedoči upravo o tom daru, koji je, valjda, i osnova talenta filmskog redatelja - Rajko Grlić naslijedio je od svoje kćeri, a moje daleke njujorške prijateljice Olge, koja je sjajno dizajnirala njegovu knjigu. (Jedino je šteta što izdavač nije poveo računa o kvaliteti materijala od kojeg je knjiga načinjena: korice se savijaju prema van, jer su od lošeg kartona, boja sa njih se prebrzo runi i oštećuje…)
Uz svu veliku životnu sreću što ju je imao, Grlić je, eto, imao i tu izuzetnu i rijetku sreću da talente nasljeđuje ne samo od ženskih predaka, nego i od potomaka. A imao je i tu sreću da se egzistencijalno oslobodi ne samo od onih koji su ga progonili, nego i od sredine koja je poslužila kao savršeni biotop za progonitelje. Ali kako nikoga ne dopadne sva sreća svijeta, tako je i on, ugledni američki profesor filma, zauvijek ostao samo hrvatski filmski redatelj. I pisac ove moćne hrvatske knjige.