Jedne tople proljetne večeri sjedila sam s prijateljima na terasi restorana i uz ohlađeni rosé promatrala svijet. Restorana više nema, ali sjećam se da je bio na sjajnoj lokaciji - usred križanja Brompton Cross koji spaja kvartove Chelsea, Knightsbridge i South Kensington, svaki od njih sa svojom porcijom elegantnih butika, finih restorana i lijepih ljudi. Odjednom se na križanju stvorio metež.
Nije mi bilo jasno što se točno događa; u središtu zbivanja bio je automobil - jedna od onih jurilica kričave boje kakve nisu rijetkost u ovom dijelu grada - oko njega nekoliko Range Rovera zatamnjenih stakala i skupina od desetak ljudi. Osobitu pozornost privlačile su dvije dugonoge ljepotice u zagrljaju gospodina koji je izašao iz auta. Primijetivši moj zainteresirani pogled, netko za stolom mi je objasnio: “Saif Gadafi: gdje god se pojavi, nastane kaos”.
Nekoliko tjedana kasnije uvjerit ću se u istinitost tvrdnje kad se dotični sin tadašnjeg vladara Libije pojavio na zabavi u jednoj vili u Mayfairu. Domaćini su bili braća K., nekretninski magovi i poznati gradski playboyi koji bi večer u jednom od elitnih gradskih klubova obično završavali pozivom na after-party u njihovoj vili.
Možda najveća kuća koju sam dotad vidjela prštala je od glazbe, dizajnerske rasvjete i ljepotica u štiklama Louboutin koje su se razdragano vješale po ramenima domaćina. Kad se na vratima pojavio Saif, zasjenio je i samu braću koja su uzbuđeno pripremala teritorij za dolazak VIP gosta. “Saif Gadafi”, netko je komentirao, a ostali su odmahnuli glavom prihvaćajući da se poseban tretman podrazumijeva.
Na partyju sam se zadržala vrlo kratko jer je moje društvo tako odlučilo: Pasquale je nestao izgubivši glavu za nekom egzotičnom ljepoticom, a Isabella je morala rano biti na poslu. Šteta. Večer se više nikada neće ponoviti jer se vrlo brzo nakon nje dogodilo Arapsko proljeće.
Saif Gadafi je iz poznatih razloga nestao sa scene, kao i braća K. koja su optužena za utaju poreza. Sudbine navedene gospode mjesecima su se vukle po stranicama tiska, a London se snebivao. Što su se više spominjali detalji o njihovu luksuznom životu, to je zadovoljstvo njihovim neslavnim padom bilo veće.
Teško je vjerovati da su samo Nijemci skovali pojam koji besprijekorno opisuje ovaj fenomen: Schadenfreude - radovanje tuđoj šteti. Osjećaj koji je dijelom svake nacije i – u manjoj ili većoj mjeri - svakog čovjeka.
Nije li koncept reality televizije u velikoj mjeri utemeljen baš na špijuniranju života bogatih koji upadaju u skandalozne situacije ili izjavljuju skandalozne gluposti? Američka Bravo TV, jedna od najlukrativnijih TV mreža koja prati obitelj Kardashian i dokone “Kućanice s Beverly Hillsa”, iz New Jerseya i Atlante igra isključivo na tu kartu.
Ipak, Schadenfreude je puno stariji od reality televizije, tvrdi profesor Emile Bruneau, direktor Neuroznanstvenog laboratorija na Sveučilištu Pennsylvania, koji je otkrio da osjećaj ne samo da nije nov, nego nam je i urođen.
Eksperimentom je pratio ponašanje dvogodišnje djece čije mame su mazile male bebe. Kad je majkama rečeno da poliju bebe hladnom vodom, dvogodišnjaci su bili preplavljeni srećom zbog neugode i plača malih beba.
Profesor Bruneau dokazao je i ono što nam se čini očitim i na prvi pogled. Schadenfreude, druga strana medalje empatije, osobito je jaka kad je objekt u pitanju ljepši, bolji ili uspješniji od nas. Prije nego što je prozvan kao sin najomraženijeg diktatora na svijetu, Saif Gadafi bio je mezimac britanskog establishmenta, sa slavnim prijateljima koji su ga rado ugošćavali na biranim mjestima, uključujući Buckinghamsku palaču. Gotovo preko noći postao je persona non grata, nerijetko baš unutar krugova koji su se grebali za njegovu pozornost.
Nije jedini. Harvey Weinstein bio je omiljeni tatica Hollywooda za čiju pozornost se treptalo umjetnim trepavicama i koječim umjetnim, i to često oni koji su ga kasnije klevetali u međunarodnom tisku. Sir Philip Green, šef Topshopa, ovih je dana u središtu skandala zbog sličnih optužbi, samo s druge strane Atlantika.
Svaka zemlja ima svoga Harveyja, samo se kontekst njihova pada mijenja. Zanimljivo je da nitko od navedenih nije preko noći promijenio svoje ponašanje. Saif je bio poznat kao sin okrutnog diktatora i u vrijeme kad se zabavljao u Mayfairu. Harvey je reputaciju ljigavca nosio jednako javno poput Oscara koje su osvajali njegovi filmovi i glumice. Što, uz Schadenfreude, povlači pitanje o još jednom fenomenu ljudske prirode: licemjerju.
Da je netko izvana pratio hrvatske vijesti, zaključio bi da je u zagrebačku zračnu luku u srijedu navečer sletjela reinkarnacija Osame bin Ladena. Ivici Todoriću pripremljen je doček koji je vrištao histerijom predznaka “I bogati plaču”. Neki su se spremno saginjali kako bi utvrdili cijenu cipela gospođe Todorić.
Za razliku od velikog broja mojih prijatelja i kolega koji su se rado hvalili poznanstvom s najbogatijim čovjekom u zemlji, nikada nisam upoznala gospodina Todorića, niti bila s njime u istoj prostoriji. Možda jer sam velik dio odraslog života izbivala iz Hrvatske. Ipak, uz njega me indirektno veže obiteljska anegdota. Kad smo se vratili iz Beča u Zagreb početkom devedesetih, moji roditelji bavili se uvozom jestivog ulja iz Italije koje se pokazalo toliko dobro da je na policama počelo zasjenjivati ulje marke Zvijezda.
I tako su se moji roditelji, uzbuđeni povratnici iz Austrije puni entuzijazma zbog nove države, našli na stranicama Arene jer “truju Hrvate kancerogenim uljem”. Ulje je povučeno s polica. Vlasnik ugledne talijanske uljare, izvjesni gospodin Banderas, bio je izvan sebe od ljutnje. Svoje ulje dao je na nezavisno testiranje u Nizozemsku. Pokazalo se da je proizvod besprijekorne kakvoće. Demantij nikada nije objavljen, a moj se tata prestao baviti uvozom ulja nakon što je primio indirektnu opomenu da se ne miješa u Todorićevu domenu.
Kao djetetu, njegovo je ime kod mene izazivalo dječji bijes jer je naškodio mome tati. Četvrt stoljeća kasnije, naišla sam na live prijenos odvoženja gospodina Todorića u Remetinec. Isključila sam televiziju. Ne zato što mislim da eventualna nezakonita djela ne trebaju biti kažnjena. Riječ je o nama, publici uronjenoj u Schadenfreude i licemjerje koji ovaj nacionalni koktel čine gorkim, pokvarenim i nepitkim.