KOMENTAR

SDP JE IZBORE IZGUBIO U TRENUTKU KAD JE MILANOVIĆU DAO NOVI MANDAT Čak i HDZ s prinudnom upravom djeluje uvjerljivije i moćnije od SDP-a

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 12.09.2016. u 10:46

Goran Mehkek / CROPIX

Ni na razvalinama HDZ-a Zoran Milanović nije uspio izgraditi čvrst temelj za još jednu vladu koju bi predvodio SDP.

Iako se pred izbore nametalo suprotno vjerovanje (“vodi u anketama”, “zgazio je Plenkovića”, “potukao ga je”), politička energija vođe lijeve koalicije u stvarnosti je bila na niskoj razini, nešto poput baterije na Iphone četvorki, i to kad se puni preko kompjutora, tako da se moglo pretpostaviti da će stvar završiti ovako. Čak i HDZ s prinudnom upravom djeluje uvjerljivije i moćnije od SDP-a s Milanovićem na čelu. Iako je to bilo jasno značajnom dijelu lijeve biračke baze, kao i mnogima u SDP-u, stranka se ipak iz nekog razloga dragovoljno odlučila staviti u poziciju Milanovićeva taoca i suzdržati se od promjena do kojih je moralo doći bitno ranije. SDP, dok je odgađao nužne unutarnje promjene, kao da je osjećao neku nelagodu i dug prema svome višegodišnjem predsjedniku, ali za tom grižnjom savjesti ustvari nije bilo potrebe. Jer SDP, kad se sve zbroji, gotovo ni po čemu nije dužnik Milanoviću, a o obratnom bi se moglo govoriti. Milanović je SDP priredio za sebe i podredio ga sebi. Ta je stranka zadnjih godina slabila ne pred najezdom boljih, snažnijih, pametnijih, modernijih, dobronamjernijih, ekonomski potkovanijih, reformski odlučnijih, nego prije svega pod teretom staromodnog, svadljivog, isključivog, politički autističnog političara.

Nije SDP izgubio i ove izbore zato što bi ljudi vjerovali da im HDZ, Most ili Živi zid mogu dati više, nego zato što su sigurni da im Milanović više ne može ponuditi ništa.

Vrlo je vjerojatno da bi SDP na ovim izborima, koji se održavaju nakon smjene Karamarka i teške krize u HDZ-u, prošao bolje, možda i pobijedio, da se na vrijeme riješio Milanovića. Njegov ostanak na čelu stranke nakon poraza na izborima pokušavao se predstaviti kao normalna i logična stvar (“pa tko će drugi”, “neće valjda Komadina”), ali reizbor je zapravo bio nerazumna politička odluka koja je zapečatila sudbinu stranke sigurno za ovaj izborni ciklus.

Potvrda njegova već tada nepostojećeg autoriteta samo je otvorila put drugim velikim strateškim promašajima: formiranju nepotrebne gigantske koalicije, nasilnom uvođenju HSS-a, napuhavanju utjecaja HNS-a. Teško je zamisliti da bi SDP, recimo, s Komadinom ili nekim drugim na čelu te bez HNS-a i HSS-a u predizbornoj koaliciji ostvario lošiji rezultat od ovoga s kojim sada Milanović traži zadnje argumente da još malo odgodi neizbježan odlazak s vrha SDP-a i iz visoke politike.

Još je jedna stvar bitno utjecala na SDP-ov neuspjeh, a i ona proizlazi iz Milanovićeva stila i nerazumijevanja. To je pitanje karaktera kampanje.

Kao neki zabarikadirani otmičar, Milanović je u zaštitu uzeo sve što je putem našao (od Mesića, preko Beljaka, Jamba, Vesne Pusić, Vrdoljaka....), pucao je iz svih oružja, vodio dakle kampanju visoke tenzije, agresivnu, punu grča, sarkazma, podcjenjivačku. Nešto slično učinio je jedino Bandić. Ni Bandiću ni Milanoviću nije se baš isplatilo.

Budući da su obojica izgubila doticaj s političkom stvarnošću, propustili su uočiti da to u ovom trenutku ne prolazi. U uvjetima kad su građani uvrijeđeni na političare jer ih gnjave da moraju opet na birališta zato što se oni nisu uspjeli ništa dogovoriti, mogla je proći jedino pristojna, gotovo ulizivačka, tiha, što manje primjetna kampanja.

Pa, evo, Plenković je praktično nečujno uklizao u priliku da za doslovno optisani HDZ formira novu vladu.

 

 

 

 

Izdvajamo