Mao Ze Dongu se obično pripisuje krilatica kako udarac nogom u guzicu neki put može biti i korak naprijed. U politici i u životu, dakako, uvijek je bolje učiti na tuđim greškama nego na svojima, a zakoračiti naprijed ipak je bolje bez vritnjaka. Pa ipak, neki ljudi, skupine i organizacije koji put moraju učiti na svojim greškama, te se kretati naprijed na Maov pogon. U te odnedavna pripada i Socijaldemokratska partija.
Hrvatski je SDP, naime, sredinom ovog mjeseca doživio izborni poraz, poraz koji je bio to bolniji što je bio neočekivan. Još sredinom ljeta izgledalo je da sve ide naruku Zoranu Milanoviću i njegovoj stranci. Pred sobom su imali protivnika kompromitiranog korupcijskog aferom bivšeg šefa. Oko sebe SDP je okupio raznorodnu koaliciju stranaka koje će se vrlo brzo pokazati prijetvorničkim “pobjeguljama”. Sve je SDP - činilo se - imao u svojim rukama. A onda su glasačke kutije pokazale da nije tako. SDP je ostao bez vlasti, bez predsjednika, a čini se da pred našim očima ostaje i bez političkih partnera.
Kad se u politici dobije ovakav šamar, tada je ljudski refleks da se traži krivca. Lijevo-liberalna javnost krivca je brzo našla u sad već bivšem šefu stranke Zoranu Milanoviću. Od 11. rujna naovamo pratimo masovni juriš sa sulicama koje svi i svatko zabadaju u slabine mrtvog lava - čovjeka koji je u predodžbi liberalne Hrvatske praktički sam skrivio što HDZ opet vlada. U dijelu tih argumenata ima istine. SDP dijelom jest izgubio izbore zbog liderove prgave naravi, ideološkog vrludanja te nacionalističkog off-the-record rječnika. Na ovom sam istom prostoru kritizirao neke neshvatljive Milanovićeve političke odluke, poput davanja glasa za ustavne suce koji su uzimali mito ili uvrštavanja ljudi kao Gabrić Jambo na listu. Ali, nisam siguran da je u ovom trenutku produktivno analizu jednog neuspjeha svoditi na psihogram jednog političara. Kao što je u studenom 2015. razboritima bilo jasno da HDZ-ov problem nije samo Karamarko, tako ni SDP-ov problem nije, niti je ikad bio, samo Milanović. Jer, SDP već dugo pati od temeljne krize identiteta i već je dugo osuđen na ulogu političke utješne nagrade: on na vlast dolazi samo onda i ako se njihov glavni rival očito i potpuno osramoti, a čak ni tada ne uvijek. Da bi se razumjelo probleme SDP-a, liberalna i lijeva javnost morala bi se odmaknuti od negativne fascinacije liderom koji je stranku vodio dugih devet godina. Jer, problemi SDP-a dublji su i dulji, te su na neki način ugrađeni u DNK te stranke.
SDP se, naročito u očima Crkve i desnice, često drži strankom preimenovanih komunista. Od ustašoidnih biskupa do desnih kolumnista, postoje mnogi koji SDP optužuju za boljševizam, jugoslavenstvo i titoizam, pri čemu je osobito bljutavo kad to rade bivši partijski sekretari poput Josipa Jovića. SDP nije (mnogi bi rekli: nažalost) ni komunistička, ni marksistička, ni jugoslavenska stranka. Ali, postoji nešto u čemu su takvi “teoretičari kontinuiteta” u pravu. Svoj politički genotip, naime, SDP je zaista formirao u 80-ima.
Ono što danas poimamo kao SDP politički se formiralo u posljednjoj dekadi Jugoslavije, kad se ključni ideološki sukob vodio između dviju frakcija Saveza komunista: one antitržišne i konzervativne, koja je dominirala u istočnim republikama, te one liberalne i protržišne, koja je prevladala u Sloveniji i Hrvatskoj. SDP je u osnovi nastao artikulacijom tog protržišnog, liberalnog krila. Iz tog razdoblja stranka je izvukla sastavnice svojega budućeg političkog identiteta.
Prva od njih je kulturni i ćudoredni liberalizam. SDP je, politički, čedo 80-ih, doba Poleta i Studentskog lista, Novog vala, Quoruma i prvih zametaka queer kulture. Iz tog razdoblja stranke će izvući svoje kulturološke i dijelom svjetonazorne preferencije.
Druga karakteristika koju SDP povlači iz tog razdoblja je antinacionalizam. Još od 1971. u SKH je bilo nedopustivo biti nacionalist. Tijekom cijelih osamdesetih SKH je nastojao biti stranka jugoslavenske sinteze, balansa između zavađenih republika, što, međutim, ne znači da nisu bili i žestoki oponenti najvećem nacionalistu 80-ih - Slobodanu Miloševiću. SDP-u je, međutim, hrvatski nacionalizam bio i ostao kulturološki i ideološki tuđ. Mnogi će im to zamjerati, a ja pripadam u one koji im to uzimaju za (možda jedinu) vrlinu.
U 80-im godinama, u sukobu između “reformskih” i “protureformskih” komunista, grupacija iz koje će nastati SDP bila je na strani “reformista”. To je značilo da su bili zagovornici više tržišta, manje protekcionizma, da su podržavali nisku inflaciju, monetarizam i otvaranje prema zapadu. Po svojim ekonomskim nazorima, SKH je kraj osamdesetih praktički dočekao kao liberalna stranka. Ta karakteristika ostat će SDP-ovo svojstvo do danas. U najužem ekonomskom smislu, SDP ne samo da nije lijeva stranka, nego to, zapravo, nije nikad ni bio, odnosno to nije bio još od ere Ante Markovića. Svoj politički identitet SDP je izgradio borbom protiv “socijalističkih konzervativaca”, pri čemu su to u jednoj eri bili dogmatski komunisti, a u drugoj - HDZ.
Čini mi se da su te tri glavne karakteristike formirane u 80-ima do danas ostale glavnim karakteristikama SDP-a te da su u dobru ili zlu one formirale identitet stranke.
Prva od njih - kulturni i ćudoredni liberalizam - svakako je ostavila najviše traga. Bez obzira što su tijekom oba perioda vladanja SDP-a operativne kulturne politike bile loše, sama činjenica da je SDP, kao jaka stranka, bio dionik društva utjecala je na kulturni kanon i preferencije Hrvatske. Da nije bilo posrednog ideološkog rada SDP-a, mi danas ne bismo imali zakon o istospolnim zajednicama, ne bismo imali ozbiljno rekapituliranu i kanoniziranu baštinu modernizma, a ljudi kao Ivan Vitić, Julije Knifer, Branko Bauer, Mladen Stilinović, Tom Gotovac ili Darko Rundek ne bi bili centralni heroji historiografskog narativa hrvatske kulture 20. stoljeća.
Druga karakteristika koju je SDP ponio iz 80-ih - antinacionalizam - bila je i ostala snažni atraktor koji je glasače privlačio toj stranci. SDP je bio stranka u kojoj se nije mogao čuti šovinistički rječnik te koja nije potpadala u ognjicu prijesno lažljivih patriotskih mitova. To je razlog zašto mnogi - od crkve do politbiroa iz šatora na Savskoj - SDP mrze. No, za mnoge glasače od 90-ih to je bila glavna, ako ne i jedina vrlina koju je SDP imao. Nije slučajno da je SDP na izborima uvijek jačao onda kad bi HDZ zašao u svoju uvriježenu, periodičnu fazu šovinističkog bjesnila. Onda kad se to događalo - recimo 90-ih ili u Karamarkovo doba - SDP bi najednom vraćao zagubljene glasače i dizao se iz mrtvih. Onda kad bi ta opasnost stvarno ili naizgled jenjavala, ti bi se glasači osuli. Tako je bilo u Sanaderovoj eri, da bi se to ponovilo opet s Andrejem Plenkovićem. Kad se ta varijabla ima na umu, postaje jasno koliko je Zorana Milanovića koštalo balkanističko, frajersko hvastanje u diktafon Josipa Klemma. Time što je preuzeo rječnik hrvatskog malograđanskog nacionalizma, on je dobrom dijelu svojih birača dokinuo posljednji smisleni razlog zbog kojeg su njegovi birači.
Treća karakteristika koju SDP stidljivo provlači od svojih početaka jest i ona “tržišno-reformska”, odnosno liberalno-kapitalistička. Činjenica je da barem od konca osamdesetih SKH/SDP više nije bio, niti sada jest lijeva stranka. Kad su po pitanju lijevo-desne teme poput poreza, privatizacije, outsourcinga, radnog zakonodavstva, (de)regulacije, prirodnih monopola i infrastrukturnih resursa, i SDP i HDZ su kolebljive stranke (ne bih rekao ekstremnog) centra, pri čemu je u sitnom prostoru razlike među njima nerijetko SDP bio onaj koji je mrvicu “desniji”. SDP nikad nije bio stranka što brani one koji su u tranziciji izvukli kraći kraj. Za SDP su glasovali, i još glasuju, urbani profesionalci, ljudi iz većih gradova, ljudi koji su socijalno mobilniji, bolje zarađuju, rade u privatnom sektoru, koji znaju jezike i uspjeli su se snaći u kapitalizmu. SDP je - suprotno od zdravorazumskog poimanja ljevice - stranka za koju glasaju bogatiji gradovi, bogatije regije, imućniji i situiraniji stanovnici - ukratko, srednja klasa. Ta srednja klasa nije samo glasovala za SDP, nego je nerijetko gajila i socioekonomske predrasude prema “pasivnim krajevima”, parazitima, sirovinama, primitivcima koji žive na proračunu i zapošljavaju rođake. Milanovićev zapaljivo-uvredljivi rječnik protiv Prnjavora, Špičkovine, “šake jada” i “big shita” samo je - treba otvoreno priznati - artikulacija tog osjećaja.
Budući da SDP nije nikad ni bio stranka ljevice, ta stranka nikad nije, niti je mogla, artikulirati klasične političke teme ljevice.
Kad je riječ o odnosu rada i kapitala, SDP je funkcionirao kao oklijevajuće desna stranka koja je pokušala biti “business friendly”, ali neodlučno.
Kad je riječ o odnosu financijskog sektora i društva, SDP je predugo bio paraliziran i bez stava, da bi na koncu uoči izborne kampanje stao na stranu štediša u švicarcima, ali do tog trenutka već se artikulirala politička opcija koja je jednotematski izrasla na tom problemu - Živi zid.
U zemlji koja praktički živi od monokulture turizma, prostor je ključno sredstvo za proizvodnju, što znači da je pitanje ovladavanja prostorom u marksističkom smislu ključno poprište klasne borbe. U toj klasnoj borbi SDP je u boljim slučajevima (Muzil, Marjan, Brijuni Riviera) bio neutralan, a u gorim (golf na Srđu ili najnoviji primjer Jelse) bio izravno na strani prostornog monopola. Bilo je slučajeva - kao u Sućurju na Hvaru - gdje su se lokalni SDP-ovci spontano svrstali protiv prostornog monopola pa od vrha stranke dobili po prstima. Jedna od nesreća SDP-a je u tome što je dopustio da se jedna u osnovi konzervativna opcija (Most) pretvori u glavnog borca protiv kapitalističke monopolizacije prostora na Jadranu.
Slično stoji i kod zaštite okoliša, koja bi također po nekoj političkoj početnici trebala biti “lijeva” tema. Žalosno je da je koalicija na čelu sa SDP-om bila možda i najljući protivnik hrvatskim “zelenima”, te da su “zeleni” morali dočekati jednu vrlo konzervativnu Vladu i ministra Slavena Dobrovića da bi on u šest mjeseci izvojštio njihove desetljetne bitke - makao ugljen iz Plomina, stopirao crpenje nafte u Jadranu te uveo “zero waste” filozofiju u strategiju gospodarenja otpadom.
Kako ni u jednoj svojoj sektorskoj politici nije bio lijeva stranka, SDP nije ni mogao biti atraktivan ljudima koji su po ideološkom kodu zaista lijevi. Štoviše, najveći dio njih SDP izravno prezire, o čemu dovoljno saznate čak i površnim vršljanjem po lijevo-alternativnim portalima.
U takvim okolnostima, SDP-ovo glasačko tijelo sastojalo se od nekoliko djelomično povezanih skupina ljudi s neistovjetnim motivima. Prvi su od njih identitetni glasači, ljudi koji glasuju jer im je “dida bija partizan”. Tim glasačima SDP će, unatoč Milanovićevu “djedu ustaši”, biti uvijek prihvatljiviji od stranke kojoj je potpredsjednik Hasanbegović.
Drugi su urbani glasači iz industrijskih centara koji pamte socijalizam kao razdoblje tehnološke inovacije i poštovanja prema radu. Među takve je pripadao moj pokojni otac. Premda nikad nije bio član SK, do smrti je glasovao za SDP. Za njega - kao inženjera kemije i čovjeka do srži odanog modernitetu - SDP je bio stranka koja je gradila tvornice, a HDZ stranka koja ih je uništavala. Ništa više, ništa manje.
Treći su bili (ili jesu) protestni glasači. Kao što ljudi kojima su komunisti naudili glasuju - i uvijek će glasovati - za Hasanbegovića i Brunu Esih, tako postoje i ljudi koji su glasovali ili glasuju za SDP jer im je HDZ naudio. Kao novinar čiju su prvu novinsku redakciju silom tajkunizirali HDZ i Miroslav Kutle, dugo sam i sam bio takva vrsta glasača. Glasao sam protiv, jer mi je HDZ pokvario život.
Te tri skupine imaju jedan zajednički problem: one, naime, biološki odumiru. Riječ je o motivacijama koje teško mogu pokrenuti glasača mlađeg od pedeset godina.
Četvrta i najvitalnija skupina glasača, koja je glasala i još glasa za SDP, jesu glasači iz srednje klase, iz velikih gradova, obrazovaniji i imućniji stanovnici koji glasuju za SDP zato što je HDZ njihov kulturološki i klasni protivnik. HDZ za njih znači kič, Jakova Sedlara, korupciju, lošiju poslovnu klimu, više transfera novca neradnicima, više vjeronauka, više lažnih umirovljenika, više rođaka zaposlenih u javnim poduzećima, više namještenih natječaja, više korumpiranih načelnika, više “hobotnice” i “močvare”, više Zdravka Mamića. Takvim glasačima, međutim, SDP ne treba kao lijeva stranka. On je njima sasvim dobar kao liberalna stranka, jer kroz takvu artikuliraju svoj klasni i kulturni interes.
Sve ovo jako je važno imati na umu u mjesecima kad SDP-u očito slijedi razdoblje redefinicije, pa i nove ideološke artikulacije. Tu redefiniciju i novu artikulaciju među kandidatima za novog lidera najjasnije je ocrtao Tonino Picula, koji je i uoči kandidature najavio da se SDP treba vratiti ljevici te da mora početi zastupati ranjive, slabije, deprivilegirane, prekarne.
Ta je zamisao plemenita i osobno navijam za nju. Ali, stalno treba imati na umu da ne postoji lijeva pozicija kojoj se SDP treba “vratiti” jer to “vrijeme prije”, kada je SDP bio lijeva stranka, nikad nije postojalo. Treba, također, imati na umu da taj “povratak” ljevici za SDP ne bi bio ni bezbolan ni lagan. SDP danas ne zastupa ni žrtve financijskog biznisa, ni žrtve radne eksploatacije, ni one koji se bore protiv prostornih monopola. Počne li ih zastupati, mogao bi se naći u situaciji da radi protiv klasnih, ekonomskih, ali i doslovno poslovnih interesa ljudi koji danas za njega prevladavajuće glasaju. Svako ideološko redefiniranje SDP-a neizbježno se pretvara u protrčavanje između dvije vatre. Jedne glasove možete izgubiti, a da druge možda ne dobijete.
U SDP-u je, kako vidimo, počela unutarstranačka kampanja. No, bilo bi dobro da osim kampanje počne i ozbiljna rasprava o ovim temama, koje zasad nema. Ne bude li je, SDP će ostati “second best” stranka, koja ovisi o tome da joj pobjeda padne s kruške, da je na vlast dovedu Fimi-Media ili Drimia, Hasanbegović ili Željka Markić. HDZ im je - na njihovu sreću - dosad u redovnom ritmu pravio usluge, uvaljujući i sebe i nas ili u korupcijski glib ili u odvratni nacionalizam. Ali, što ako jednom HDZ prestane svom rivalu raditi takvu “uslugu”?