U razmaku od samo desetak dana hrvatska je jezikoslovna kroatistika ostala bez dvije neprijeporne veličine: akademika Marka Samardžije i prof. Josipa Silića. Gubitak takve dvojice jezikoslovnih velikana doista je nemjerljiv i nenadoknadiv.
Profesora Josipa Silića mi njegovi kolege, prijatelji i poštovatelji čuvamo u trajnoj uspomeni kao blaga čovjeka, draga profesora i skromna stručnjaka koji je uvijek bio spreman strpljivo objašnjavati i upućivati u jezikoslovne finese kojima je tako superiorno vladao.
Profesor Silić bio je jedan od najcjenjenijih hrvatskih jezikoslovaca zbog enormnoga doprinosa gotovo svim područjima hrvatskoga jezikoslovlja: ponajprije fonetici i fonologiji s "Osnovama fonetike i fonologije hrvatskoga književnog jezika" iz 1974., zatim normativistici s pravopisom i gramatikom te računalnim pravopisnim provjernikom, morfologiji te posebno hrvatskoj sintaksi s nenadmašnim djelom "Od rečenice do teksta". S Vladimirom Anićem suautor je pravopisa iz 1986. godine kojim je zapravo prekinuto četvrtstoljetno nametanje novosadske pravopisne norme, a svoju erudiciju i jezikoslovnu sustavnost pretočio je 2005. godine u znanstveno inovativnu hrvatsku gramatiku kojoj je suautor uz Ivu Pranjkovića. Angažiranost pak profesora Silića na standardizaciji crnogorskoga jezika priskrbila mu je trajno poštovanje u montenegrističkim krugovima.
Njegov je rad u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u čijem je Upravnome vijeću bio član od 2012. do 2016., ostao u sjećanju kao izrazito profesionalan, predan i dosljedan. O kakvoj je znanstveničkoj i ljudskoj veličini riječ možda ponajbolje govori njegov blagonaklon stav te pismo potpore i ohrabrivanja da ustrajemo u izradi jedinstvenoga „Hrvatskoga pravopisa“, jer je smatrao da je nakon više desetljeća prijepora došlo vrijeme za stabiliziranje pravopisne norme.
Profesor Silić bio je čovjek visokih moralnih standarda, enormne erudicije i gospodskih manira. Njegova pristupačnost i dobrota, susretljivost i strpljivost svima će nam ostati u trajnom sjećanju.