SUBOTNJA MATINEJA

Sejo se malo muči dok razmišlja ili kako je pjesma postala stvarnost

Skoro četrdeset godina kasnije ne samo da se više ne može prepoznati ironični sloj ove pjesme nego je njezin glavni junak postao idealtipski građanin i patriot u zemljama južno od Sutle

Ne znam kada sam i kako prvi put čuo pjesmu “Anarhija all over Baščaršija”: na radiju, u emisiji “Primus” - dalekoj preteči televizijske “Top liste nadrealista”, u kojoj se začeo i New primitives - ili 1981, na ranim koncertima Zabranjenog pušenja? Na albumu prvijencu bit će to otvorna pjesma, nakon muzičke teme Bojana Adamiča i završnog dijaloga iz filma “Valter brani Sarajevo”. Munjeviti pseudo-punk komad od minute i tridesetsedam sekundi predstavljao je prelaz iz gotovo operne ceremonijalnosti partizanskog filma, te vjere i ideologije koja je iza tog ceremonijala stajala, u nešto što je trebala biti stvarnost. Ili što je trebao biti punk.

Pjesma, koju potpisuju Sejo Sexon i Nele Karajlić, svojevrsni je psihoportret Seje s Vratnika (i možda je u “Primusu” Sejo s Vratnika i bio Sejo Sexon, ali nakon toga se podudarnost imena može smatrati slučajnom), koji se sastoji od dva događaja koji slikovito određuju Sejin karakter i njegovu etiku, te kratkog dodatka o Sejinim estetskim afinitetima.

Oba događaja su od sinoć. U prvom, u kojem je i razlog zbog kojeg se “danas super osjeća”, “sinoć je na ulici razbio hipika,/mali je pokrio lice rukama, /ali je ostao bez bubrega.” U drugom, koji najavljuje konstatacija “Sejo se malo muči dok razmišlja,/sinoć ga nije izradila riba,/opuco joj odmah dva šamara/kad ga je za mecu slagala.”

 

Iz perspektive svijeta u kojem danas živimo, Sejo je teški nasilnik, čija bi priča, vjerojatno, trebala ostati izvan pjesme i priče, izvan književnosti. Ali u onom je vremenu, početkom osamdesetih, Sejo bio lik iz svakodnevice, jedan od stotina i tisuća sličnih, s rubova naših gradova, s margina dekadentnog samoupravnog socijalizma i elitne kulture, čiji protagonisti o Seji nisu htjeli znati ništa. Bilo je to vrijeme društveno-političkog ravnovjesja, mjeseci i prve godine nakon Titove smrti, kada se Sejo još uvijek ni o čemu nije pitao. Desetak godina kasnije on će se naći u središtu povijesnih zbivanja, i tu će ostati sve do 2018, u Sarajevu, diljem bivše Jugoslavije i Balkana, a sve više i svijeta.

Sejo je na ulici prebio hipika, i o razlozima se u ono vrijeme nije trebalo više govoriti. Danas je, možda, potrebno reći da ga je prebio zato što mu je na živce išla njegova duga kosa, pačuli i miroljubiv stav, ali prije svega drugog - ono što se o hipiku moglo čuti od onih koji znaju. Sejo se nije pretjerano bavio nijansama: prebio ga je, i gotovo. Bilo je to vrijeme s kraja jedne ere, kada su hipici i njihova estetika polako već odlazili u prošlost, a nova su društvena pošast bili pankeri. Ali Sejo malo zaostaje za vremenom. A i lakše je prepoznati dugokosog, nego kratkokosog, ustvari ćelavog neprijatelja. (Drugo, iz perspektive autora bilo bi i neprimjereno i neuvjerljivo da je Sejo na ulici prebio pankera. Prije bi moglo biti da je, u nekoj drukčije postavljenoj priči, panker prebio Seju.)

Druga priča mnogo je ozbiljnija, dublja i literarnija. Te je zbog jedne manje poznate riječi godinama bila i krajnje kriptična. Sinoć - je li to isto ono “sinoć” kad je prebio hipika? - Seju nije namagarčila njegova djevojka, iako je imala očitu namjeru, te joj je on, neprihvatljivi nasilnik, da bi pokazao kako je prozreo njenu strategiju, uputio dvije ćuške, po lijevom i desnom obrazu. E sad, o čemu se tu, zapravo, radilo i što je to “meca”? Na ovo pitanje odgovora nije imala nezrela sarajevska pankerčad - a bilo je nekako i sramota upitati za riječ koju nisi razumio u pjesmi - ali, srećom, ni cenzori s radija i iz komiteta - koji bi, da im je odmah u glavu došlo o čemu oni to pjevaju, sigurno tražili da se pjesma prepravi. A da se na ovom mjestu prepravila, ne bi je ni bilo.

Meca je, kao što danas svi znaju, menstruacija. Sejina djevojka u jednom je vrlo važnom trenutku, već slutimo i kojem, slagala Seji da ima “mecu”, što je njega trebalo odvratiti od njegovih erotskih namjera. A on je, premda se “malo muči dok razmišlja”, prozreo njezine tvorne nakane, a vjerojatno - ostanemo li pri poetici - i svojeručno provjerio stvar, prije nego što je ponovo postao nasilan.

Divio sam se autorima kada mi se, prije skoro četrdeset godina, najednom rastvorilo značenje ovih stihova, kada se preda mnom rastvorila ova priča, sa svim svojim neizrečenim uvodom i nastavkom. Jednako im se divim i danas, uz tu razliku što onda nisam mogao, a danas bih mogao lako napisati novelu o Seji i njegovoj “ribi”. Osim što sam u međuvremenu odrastao, što sam ovladao riječima, rečenicama i žanrovima, naknadna povijest, u kojoj se Sejo iz socijalnog epizodista pretvorio u glavnog junaka, i iz društvenopolitičkog antagonista u protagonista, objasnila nam je tko Sejo zapravo jest.

“Sejo voli Hanku i Šabana, nervira ga ono A po zidovima”. Nervira ga, i to je prirodno, jer zašto bi netko pisao A po zidovima, a ne piše, recimo, Ce, De i E? To A Seju jebe u zdrav mozak, jer mu i ne pada na um da bi A moglo nešto značiti. Zar A nije samo slovo? I kako bi moglo biti nešto drugo osim slovo?

Hanka je, naravno, Hanka Paldum, pjevačica novokomponovanih narodnih pjesama, koju su proslavili songovi što ih je za nju napisao Milić Vukašinović, naša lokalna, sarajevska pjevačica, koja će četrdesetak godina kasnije naokolo biti najavljivana kao “kraljica sevdaha”. Sejo nju voli iz razumljivih lokalpatriotskih razloga. A Šaban, naravno, nije Šaban Bajramović, niški Ciganin, veliki mag jedne u to vrijeme prezrene pjesme i estetike, kojeg, sasvim sigurno, prezire i Sejo, nego je Šaban, jedan i jedini, Šaban Šaulić, do danas najprodorniji i najutjecajniji pjevač novokomponovane narodne muzike, autor besmrtnih hitova “Uvenuće narcis beli”, “Dva galeba bela” i, iznad svega, “Dođi da ostarimo zajedno”.

Kao što su - dok je muzika još bila važna i dok su muzički stilovi bili znak i simbol životnih stilova - pankeri ili hipici imali svoje evanđeliste i glasnogovornike, jednako tako su i ovi drugi imali svoga Šabana Šaulića. Činjenica što Sejo voli upravo njega ne tiče se samo glazbe. Ona je pitanje života, zbog nje je Sejo prebio hipika, zbog nje je “ribi” opuco dva šamara. Morao je to učiniti, između ostaloga i zato što je to bio jedini način da obrani svoj etički i estetski ideal, a onda i da obrani Šabana Šaulića.

Od te, možda i prve svoje novoprimitivne pjesme, pa sve do rata i kraja svoje jugoslavenske faze, Zabranjeno pušenje je, kao i Elvis J. Kurtovich, insistiralo na ironičnoj identifikaciji s likovima s kojima, zapravo, nisu imali ništa zajedničko. Tek će kasnije, i ono Neletovo Zabranjeno pušenje, na jedinom svom beogradskom albumu, i ono Zabranjeno pušenje Seje Sexona, na svim albumima iz zagrebačke faze, odustati od pjevanja priča o marginalcima i o niščima, te od teatralizirane identifikacije s njihovim sudbinama, i zapjevat će, uglavnom, o sebi. Nije to što im se Sarajevo bilo izmaklo, nego su dojučerašnji marginalci zavladali svijetom.

Sejo s Vratnika je konzervativac. Ili novi konzervativac, to zavisi samo od trenutka u kojem o njemu govorimo. Njegov svjetonazor opisan je u jednom gotovo proročkom, u svim našim vremenima jednako blasfemičnom i opasnom stihu: “Sejo se gnuša Zapada”. To i ništa drugo Seju čini univerzalno politički podobnim. U tome leži tajna njegovog prodora s margina u središte i u središnjice, kojima on danas suvereno vlada, sve se pozivajući na one konzervativne vrijednosti zbog kojih je prebio hipika, te svojoj djevojci spuco dva pedagoška šamara.

Osamdeset i prve, kada je nastala ova pjesma, Sejo je, zahvaljujući činjenici što se gnuša Zapada, bio podoban u gradskom i centralnom partijskom komitetu, koji ga je, po potrebi, mogao regrutirati u svoje redove. Ali ta se potreba slučajno nije ukazala. Trideset i sedam godina kasnije, Sejo je, čineći isto ono što je činio onda, podoban u džamijskim i stranačkim, bošnjačko-muslimanskim krugovima. Savršen konzervativac, novoga tipa. Istina, Sejo je ostao isti onaj stari, ali je ideološka forma konzervativizma nova. (A treba li napominjati još i to da između džamijskog i crkvenog Seje, sarajevskog i zagrebačkog pučkog, mahalskog ili kvartovskog konzervativca, nikakve razlike nema?)

Pjesma “Anarhija all over Baščaršija”, pogo iz 1981, šutka po zadimljenim dvoranicama niskih stropova, i Nele Karajlić, džegerovskih ralja i energije, u bijeloj košulji za preko glave, skače po uskoj pozornici i diže nas djecu da poletimo. Bili bismo spašeni da smo tad mogli poletjeti.

Izdvajamo