PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ

SEKSOPOLIS Postoji li, barem relativna, teorija sreće?

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.10.2017. u 18:00

Wikimedia Commons

Dvije crtice koje je Einstein naškrabao nekome tko mu je u japanski hotel donio pošiljku prodane su za više od milijun dolara na aukciji u Jeruzalemu. Nije to tako mnogo, ali nije ni sasvim malo, jer ukazuje nam na vječitu i upornu potragu za takozvanim Kamenom mudraca. Ideja da netko bolje barata velikom nepoznanicom zvanom “vlastiti život” zaokupi nas svaki put kada nam se učini da su drugi opušteniji od nas, bolje se zabavljaju, lakše uživaju u velikim i malim stvarima, imaju više vremena. Sreću rado povezujemo s novcem, ljubavlju ili s nekom posebnom, “životnom” mudrošću. Knjige o samopomoći uvijek se dobro prodaju zato što vjerujemo da će nam osvijetliti neke mračne zakutke naših tako složenih bivanja. Pa ćemo napokon shvatiti kako da budemo bolji s partnerima, rodbinom, prijateljima i, naravno, sa samima sobom. Treba još i naučiti kako se snaći u neočekivanim situacijama i kako vječno održavati duševni mir. Život je dovoljno dug, tješimo se, da čak i ako smo koje desetljeće proveli ne znajući tko smo i što želimo, važno je da se što prije prosvijetlimo. Jedna od apstraktnijih riječi u svemiru i vjerojatno teže pojmljiva od samog “svemira”, sreća nam uporno izmiče. Baš kad nam se čini da nam sve dobro ide, dogodi se katastrofa. Baš kad uplovimo u neki miran period, zaredaju dani velikih valova. Govore nam da se moramo riješiti stresa, a mi se uzrujavamo čak i u snovima. Ljetni praznici, omiljena iluzija sreće, često su izvor sasvim suprotnih osjećaja.

A što se tek dogodi u periodima koje i sami zovemo “stresnim” da ne govorimo. Možda je sreća imati prijatelja kojem se možemo požaliti. Možda i nije. Sreću rado povezujemo s ljubavlju, sve dok ne shvatimo da ona baš i nije tu da nas uvijek čini sretnima. Dapače. Sreća se tiče ispunjenog života, samo čime se on puni, a čime prazni. Nije to Mjesec pa da možemo tako jednostavno definirati. Rado (jer ipak je ovo New Age) govorimo o “negativnosti” nekih ljudi/stvari/pojava kojih se moramo kloniti želimo li biti sretni, zaboravivši pritom da smo i sami često negativniji od crnog kamena u crnoj torbi. Neki misle da je za sreću dovoljno ne shvatiti ozbiljno neke Krležine rečenice, dok drugima treba mnogo, mnogo više. Ne znajući točno što bismo s njom, rado je smještamo u ćupove iz kojih je ne možemo izvaditi: u prošlost, po mogućnosti u djetinjstvo. Takva je slika sreće najdraža književnicima. Borges kaže: jedini rajevi su izgubljeni rajevi. Zvuči smirujuće, makar ne tješi.

Na kraju krajeva, ima li neka pouka što je možemo izvući iz mitske zgode u kojoj se slavni čovjek sretne s tajanstvenim nositeljem vijesti i umjesto napojnice nešto mu napiše? Taj zapis nije nikakva tajna poput eleuzinskih misterija, niti sretan kolekcionar danas jedini zna kako je genijalac definirao sreću. Dapače, Einsteinov dobrohotan savjet svuda je objavljen, a svodi se na starogrčki model umjerenog života. Nad čime onda kolekcionar trlja ruke? Nad time što posjeduje atom genijalca ili što će nama neznanim mehanizmom, uz pomoć Einsteina, doista ovladati nekom životnom formulom? Što ako sreća izvire iz samog posjedovanja tog papirića?

Ako smo u stanju vjerovati u kristale, zašto da ne vjerujemo u tu črčkariju? Jedino što znamo jest da ćemo i nakon pročitanog mudračeva savjeta ostati više-manje isti, s identičnim emotivnim kargom koji kroz život vučemo kao puž svoju kućicu i da je sreća toliko skuplja od milijun i pol dolara i pritom je potpuno besplatna, rado se zadržava u prošlosti ili, poput sjene Petra Pana, negdje iza naših leđa. Tako da je najlakše otkrijemo kada prođe. Još jedna slavna definicija dolazi nam, doduše iz Kine, a ne iz Japana: “Sreća je stakleni slon na nosu čovjeka koji se sprema kihnuti”. Ona je baš taj trenutak, a nakon njega moramo kihnuti. Pogotovo u ovo doba godine.

Izdvajamo