Gotovo svakog dana osvane nova žrtva zlokobnog holivudskog producenta. Sada im se pridružila i Reese Witherspoon, a kravljim jezikom u kutiji poslanim na kućnu adresu, u maniri prvog nastavka “Kuma”, svojedobno mu je prijetila i princeza Leia iz “Ratova zvijezda”. Gotovo da je postalo moda upirati prstom u mogula i govoriti kako je nasrtljiv, grozan i pohotan. Zbog tolikih svjedočenja teško se ne zapitati, zašto baš sada? Nije li ga većina onih koje ga danas terete trebala prokazati mnogo, mnogo ranije, prije nego što ih je doveo do Oscara ili izbavio iz stanja koje je u Hollywoodu strašnije od smrti - a to je nedostatak reflektora? Zašto u njega pokazati tek kad su se karijere posložile, Oscari dobiveni, vrijeme davno prošlo? Zašto u njega upiru prstom još slavne ili danas prilično zaboravljene glumice? I koliko će ih još tijekom idućih tjedana i mjeseci ispričati svoje potresne priče o zlom Weinsteinu? Priče, doduše, stare desetljećima, ali za takve stvari nikad nije kasno. Reći ćete da žrtvama nije lako progovoriti i da nekad prođu i cijeli životi, kao u slučaju svećeničkog nasilja nad dječacima, da se žrtve oglase.
No u trakavici zvanoj Harvey Weinstein (koji je ove godine šetao festivalom u Cannesu u društvu gotovo maloljetne djevojčice) postoji nešto što me podsjeća na slučaj Agrokor: svi su znali i šutjeli, sve do izvjesnog trenutka u kojem su progovorili. “Pravda je spora, ali dostižna”, reći ćete, ali meni je nekad teško vjerovati toj djevojci vezanih očiju. Zašto je Gwyneth nastavila surađivati s producentom i nakon što se požalila Bradu da ju je napastovao i nakon što je Brad jasno i glasno grozomornom tipu zaprijetio? Reći ćete, nastavila je zato što ju je u sljedećem filmu doveo do Oscara. A u Hollywoodu je Oscar važniji od samopoštovanja.
Da su producentove žrtve ranije progovorile, prištedjele bi desecima glumica i starleta sličan ili gori doživljaj. No je li osnivač Miramaxa jedini iskvareni producent ili redatelj u Hollywoodu? Naravno da nije, on po svoj prilici spada u prosjek. Jer nije slučajno što se, otkako je filma, vuku priče o zlim ljudima iza kamere i dobrim i seksepilnim djevojkama ispred, koje im na početku karijere moraju podariti vlastito tijelo. Odjednom je važno proglasiti Weinsteina najgorim, premda on to po svoj prilici nije. On je samo podjednako loš poput tuceta ostalih. Postoje priče o Alfredu Hitchcocku, Woodyju Allenu, priče o Stevenu Spielbergu, ali one nas se sada ne tiču.
Važno je pokopati konkretnog Weinsteina. Povici “car je gol”, “seksualni manijak je seksualni manijak”, “pervertit je pervertit”, “lopov je lopov” uvijek stignu prekasno, nakon parade. Nakon što su šutnjom održavale Weinsteina u dobroj formi, slavne i manje slavne glumice su progovorile. Producent bi mogao otići u ropotarnicu. Premda je dovoljno bogat da plati najboljeg odvjetnika i dogovori se s dovoljno mekom sutkinjom za blagu kaznu. No što se postiže Weinsteinovim odlaskom? Ne previše. Drugi će holivudski producenti opstati. U njih se još neće uprijeti prstom jer mogu nekoga dovesti do Oscara i do slave. Sve dok ih netko ne proglasi manijacima i svi se s tom tvrdnjom jednoglasno slože.
Kao da je uhićenje Vuka s Wall Streeta ukinulo prljavo mešetarenje na burzi. Kao da je Madoffov stoljetni zatvor dokinuo bolesne sheme za izvlačenje novca iz naivnih bogataša. Istina, takve katarze imaju makar simboličko značenje: budeš li loš, bit ćeš kažnjen. Bude li sankcioniran Weinstein, možda neki drugi, podjednako pokvaren, razmisli o svojem ponašanju. No kao što nam “Player” Roberta Altmana lijepo pokazuje, izvlače se producenti i iz još težih situacija nego što je seksualno napastovanje. Kao što rekoh, novac otvara gotovo sva vrata, a ona koja ne otvori barem dobro podmaže.