Uh, da je teta Hilda čekala svog muža, nikada ne bi znala što je ljubav - potkrala se tijekom razgovora prije nekog obiteljskog ručka izdajnička rečenica. Izgovorila ju je naravno, žena, one imaju tu sposobnost da najveće životne tragedije opišu neodoljivo šarmantno, da čovjeku bude žao što nije dio te priče. Priča je, naravno, o velikoj ljubavi u kojoj je teta Hilda provela dobar dio ozbiljnih godina voleći muškarca s kojim nije živjela. Sva sreća da je teta Hilda bila žena koja zna što želi pa je voljevši pravoga ipak iskusila kako izgleda trenutak u kojem se ne diše zbog jednog pogleda. Pripadali su onoj generaciji kojoj se zamjerala promjena životne odluke pa je, umjesto u sreći, živjela u kavezu braka. Započeo je tako što je teta Hilda s krivim čovjekom ostala trudna pa ju je ta činjenica navela da pomisli kako je u pravoj vezi. Poslije je bilo kasno za ideju sretnog braka, ali ne i za ljubav prema djeci.
Naravno da je teta Hilda bila ona koja je podržavala slobodu žene da odluči o tome hoće li zadržati trudnoću ili je prekinuti, ali to je bila bitka koja se davno odvijala u društvu. Znanost je rekla da prekinuti trudnoću u ranoj fazi nije zlo jer je potreban dug put do djeteta u tijelu trudne žene. I tako se živjelo više od trideset godina, dok prošle subote nije u Zagrebu petnaest tisuća ljudi, predvođeno grupicom u kojoj značajnu ulogu ima Dario Kordić, osuđeni ratni zločinac, i Ivo Stier, hrvatski ministar vanjskih poslova, te Željka Markić, marširalo ne bi li ishodili ograničenje slobode drugima. Žele uvesti zabranu odlučivanja o abortusu. Žele drugima odrediti kako će živjeti. Smatraju da oni imaju pravo odlučivati umjesto svake žene, da je imaju pravo natjerati da rodi dijete koje nije namjeravala, da zbog tog djeteta bude u vezi s muškarcem kojega realno nije željela osim kao zabavu, traže da joj se život promijeni, postane težak i naporan jer bi htjeli da živi po njihovim pravilima.
Sloboda, sama po sebi, smatraju tolerantni, i inače ima svoju granicu, nalazi se točno tamo gdje susreće slobodu druge osobe. "Hod za život" ide u područje tuđe slobode. Tvrdi da su njihovi zahtjevi izraz demokracije i da samo javno demonstriraju svoje želje. Mnogi to uspoređuju s Prideom, povorkom u kojoj LGBTQ osobe i njihovi simpatizeri hodaju ulicama pokušavajući ishoditi društvenu ravnopravnost za sebe.
To uopće nije slično. Pride korača kako bi tražio prava i slobodu za sebe, "Hod za život" korača kako bi drugima oduzeo slobodu. Ukidanje slobode ljudima koji nisu napravili nikakvo zlo i ništa pogrešno nije ustavno pravo. Zato je, ustvari, svaka povorka koja se zalaže za ograničavanje tuđih sloboda neustavna i protiv ove države. Sutra se može pojaviti povorka koja će tvrdeći da je legitimna tražiti ograničavanje slobode nekoj novoj grupaciji ljudi, onima druge boje kože ili druge vjere. Nije, zato što je zla u svojoj namjeri. Nitko dobar neće drugima ograničiti slobodu. A "Hod za život" radi upravo to, traži ograničavanje slobode žena. To je nasilje. Kada bi svakom muškarcu koji voli neku ženu u ovoj zemlji država rekla da ima plan o njenom tijelu, razgovarala bi sa svojim neprijateljem. Između žene i države, ljubavi i grba, jasno je da država i grb moraju izgubiti. Jer inače to nije ljubav. "Hod za život" želi ograničiti tu ljubav, svesti je u neke svoje okvire, dati joj dopuštenje koje će oni definirati i odobriti. Zato "Hod za život" nije neka druga verzija Pridea kao dokaz demokracije, nego neka druga verzija egzekucije. Zato je važno to što je u "Hodu" bio i Dario Kordić. Na njegovoj je savjesti beba i 116 ljudi. I zato je to zlo. Teta Hilda bi sjela nasuprot njih i vjerojatno nosila onaj transparent: Zar se opet moram boriti za isto? Pokazala bi im srednji prst. Znala je što sloboda znači za ljubav.