USPUTNE ZABILJEŠKE

Serija je pomogla romanu da se čita - što je dobro - no je li to gubitak za književnost?

The Handmaid's Tale --
Profimedia, Film Stills

Sluškinjina priča

Ideja je na prvi pogled djelovala zanimljivo: prije nastupa kanadske književnice Margaret Atwood, počasne gošće na književnom festivalu u Mantovi prošlog tjedna, volonteri su na ulazu dijelili bijele kartonske šešire. Onakve kakve nose sluškinje u romanu i u televizijska seriji “Sluškinjina priča”. Na koncu, upravo je taj roman, odnosno serija, ponovo vratio autoricu u centar pozornosti. Nije čudno da je veliki auditorij na trgu Castello bio ispunjen do posljednjeg (plaćenog!) mjesta. Oko tisuću ljudi željelo je vidjeti i čuti upravo autoricu popularnog distopijskog djela. Tih je nekoliko dana grad pripadao piscima i oko 120.000 posjetitelja moglo je birati između brojnih predavanja, predstavljanja i diskusija, od Iana McEwana, Wole Soyinke, Jonathana Safrana Foera, Dave Eggersa, Bernharda Schlinke, Elif Shafak ili Amin Maaloufa - da spomenemo samo neke strane autore, uz mnoštvo domaćih, ukupno njih 300.

Publici koja je nestrpljivo očekivala izlazak na scenu omiljene 80-godišnje autorice rečeno je da šešir stave na glavu kad se pojavi, ne bi li je pozdravili tom simboličnom gestom. I bogme su poslušali, dočekalo ju je oduševljeno more bijelih kapa i veliki aplauz.

Atwood je sitna, krhka žena kovrčave sijede kose i iznenađujuće dubokog glasa. Iako je publika očekivala da se zadrži na romanu i najnovijem nastavku, više je govorila o okolnostima. Ispričala je kako je 2016. nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a ljude odjednom uhvatio strah da bi stvarnost mogla nadvladala maštu, pa se tako njezina knjiga našla na vrhu bestseller lista. Nakon drugog vala feminizma sedamdesetih, pada Berlinskog zida i kraja hladnog rata, posljednjih deset godina mislili smo da nam preostaje samo konzumerizam, rekla je, ali liberalna demokracija u SAD-u ustupila je pred drukčijim tendencijama:

“Prisjetimo se da su Sjedinjene Države rođene i dugo postojale kao puritanska teokracija i da je ova tendencija uvijek prisutna”. Budući da je uloga antiutopije postaviti pitanje “želite li živjeti u ovakvom svijetu?”, Atwood je dovela publiku do ključnog pitanja današnjice, klimatskih promjena i preživljavanja. Može se slobodno reći da je osnovna tema njezina govora bila klimatska kriza i da je Atwood nastupila kao - aktivistkinja.

To i nije iznenađenje, jer već je dugo angažirana i tvrdi da su klimatske promjene najveća prijetnja miru u svijetu. Posljedice zagrijavanja atmosfere, kao što su tsunami, poplave, tornado i suše, najveći su razlog patnje i ratova i ozbiljna prijetnja našem opstanku. No kako u ovim uvjetima sačuvati nadu, upitao je njezin sugovornik Albero Manguel? Postoji mnoštvo odličnih ideja, ali nedostaje politička volja da se izađe iz ove situacije, rekla je i apelirala na razum i savjest: politička volja izražava se lokalno, regionalno i na državnoj razini, pazite za koga glasate!

Osim što je za to možda prekasno...

Međutim, susret s publikom na festivalu u Mantovi bio joj je tek stanica na putu do Londona, gdje je točno u ponoć u ponedjeljak 9. počela spektakularna prodaja njezina novog romana ”The Testaments” (Svjedočanstva), nastavka ”Sluškinjine priče”. Čitateljice su stale u red satima ranije, kao kad se nekada iščekivao nastavak ”Harryja Pottera”. Svjedočanstva su u javnosti izazvala veliko uzbuđene, pogotovo jer je procurilo da je riječ o tri svjedočanstva žena iz Gileada. A više će se naravno saznati u knjizi koja je istovremeno izašla u Kanadi, SAD-u i u Velikoj Britaniji. Predstavljanju knjige u Londonu prisustvovala je i autorica. Zna se i to da se roman prije izlaska već našao na kratkoj listi za nagradu Booker. I treba li uopće reći da će se prema Svjedočanstvima snimiti nova serija?

Jesu li, dakle, bijeli šeširi s početka samo simpatična gesta za njezin doček? Meni se učinilo da u tim šeširima ima nešto zastrašujuće, da nisu toliko simbol njezina romana (i feminističkih protesta), koliko totalitarnog režima i podčinjavanja žene. I možda još nečega. Jer naravno da se u ovakvoj prilici postavlja pitanje je li tisuću ljudi na njezin nastup privukla književnost, jesu li baš svi u publici pročitali roman - ili ih je privukao njezin zvjezdani status nakon svjetski popularne televizijske serije? Roman je odličan, ali pojavio se još 1985., a uskrsnuo tek nakon što je postao predložak za tv-seriju. Serija je također odlična, ali ipak sasvim drukčija umjetnička forma. Treba priznati da je serija pomogla romanu da se čita - što je dobro - no je li to ipak gubitak za književnost? Ne za ovaj roman, nego za sve one koji neće doći do tv-ekranizacije, dakle za gotovo sva književna djela, osim nekoliko rijetkih izuzetaka. Ovaj proces prevladavanja vizualne kulture na račun pisane riječi traje već barem dva desetljeća i u tom su smislu kartonski šeširi, kao domišljati propagandni trik, za mene predstavljali i simbol tog poraza. Bez obzira na autoričinu izjavu da je literatura “instrument preživljavanja”.

Izdvajamo