Koncem godine svake novine koje drže do sebe objavljuju listu knjiga koje su popularne, važne, zanimljive i obilježile su godinu na odlasku. Svaki je povod dobar da bismo saznali čega ima u pravim i virtualnim knjižarama.
Naravno da ima važnih i zanimljivih knjiga koje neće dospjeti na liste, iako to možda zaslužuju. Imam na umu dvije, od kojih je samo jedna objavljena kod nas, “Ja sam s tobom” Melanije G. Mazzucco (Oceanmore) i “Oro rosso” Stefanije Prandi (Crveno zlato, Settenove). Obje su talijanske autorice, žanrovi su različiti, prva je roman a druga reportaže, a povezuje ih tema: život žena izbjeglica i migrantica. U romanu je to izbjeglica iz Konga, u reportažama beračice jagoda i paradajza. Bilo je to samo pitanje vremena kada će se njihovi životi pojaviti ukoričeni u knjigama, kao način da ih nekako sagledamo izbliza, da suosjećamo s njima, da ih razumijemo. Nije slučajno da su obje autorice Talijanke jer tamo već ima knjiga na tu temu, o tome su pisale Igiaba Scego, Amara Lakhous, Laila Wadia, Elvira Mujčić i mnogi drugi, neki i sami izbjeglice. Osim toga, imigranti su im dio svakodnevice pa je razumijevanje njihove situacije nužno možda više nego u drugim zemljama.
Mazzucco, poznata i prevođena autorica, u ovom romanu daje glas medicinskoj sestri Brigitte koja se bijegom iz zemlje spasila od sigurne smrti, ali i ostavila za sobom četvero djece. Našla se bez dokumenata i novca u Rimu gdje počinje njena imigrantska odiseja. Autorica opisuje korak po korak Brigittinu borbu s birokracijom za dokazivanje identiteta, sjećanja na bivši život, pokušaj da sazna nešto o djeci, njen strah i očaj... “Samo je književnost u stanju dopustiti nam da uđemo duboko u život drugoga bića, shvatimo njegove razloge, podijelimo njegove osjećaje, proživimo njegovu sudbinu”, rekla je nedavno Olga Tokarczuk. I baš je zato ovaj roman neugodan, čitatelja lišava predrasude kako većina migranata riskira da dođe do Europe iz puke želje da živi bolje, a ne zbog toga jer nemaju izbora. Naravno da ima i takvih slučajeva, ali ovaj to nije. “Mi ne putujemo iz užitka kao vi. Putujemo iz nužde. Ili iz očaja”, kaže Brigitte.
Već naslov knjige reportaža “Crveno zlato” Stefanije Prandi sugerira temu, ogroman profit koji vlasnici ubiru na berbi jagoda i paradajza. Ova novinarka i fotografkinja dvije je godine istraživala temu putujući Italijom, Španjolskom i Marokom te razgovarala s beračicama, ali i s civilnim udrugama, lokalnim vlastima i policijom. Beračice dolaze iz Rumunjske, Poljske, Bugarske i Maroka. Poslodavci, recimo u Španjolskoj, biraju udane žene jer tako imaju garanciju da neće pokušati ostati u zemlji. Za posao koji rade od zore do mraka plaćene su manje od muškaraca, iako su tražene jer su navodno pažljivije i strpljivije. Smještene su u kampovima posve nalik onim improviziranim prihvatilištima za izbjeglice - to su barake i šatori bez sanitarija, s ležajevima na podu. Neki su poput logora opasani bodljikavom žicom, a neki imaju naoružane stražare. Uvjeti su slični bilo da se radi o jugu Italije s poljima paradajza, o Španjolskoj ili Maroku gdje se uzgaja voće.
I sve bi to ženama bilo podnošljivo u tih par mjeseci da ne moraju trpjeti ono čega nema u njihovu ugovoru, ono što se događa noću iza zatvorenih vrata kancelarije nadzornika, ono o čemu se ne govori a ipak svi znaju. O silovanjima - jer kako drugačije nazvati prisilni seks? Naime, žene je lakše kontrolirati, ranjivije su jer ih je moguće seksualno ucijeniti. Obično je riječ o nadzorniku koji se ponaša kao vlasnik harema i žene bira po želji. Neke k njemu odlaze dobrovoljno, za većinu je to silovanje. Ali odbijanje znači i gubitak posla... Naročito su zapanjujući podaci o pobačajima koji u sezoni berbe u tim dijelovima zemlje rastu za oko 20 posto. To su pobačaji u klinikama, no Prandi se susrela i sa ženama koje same rade pobačaje.
Za ovu temu teško je našla sugovornike. O ovim europskim robinjama vlada omerta, zavjet šutnje, čak i u medijima. Ne govore ni same žrtve. Prilično je jasno zašto - jer se boje. Ni kada odlaze u mjesto do dućana, nisu izvan nadzora. Većinom su njezine sugovornice govorile anonimno. Ali bez prijave policiji pod punim imenom nema postupka protiv počinitelja. Kada se to u rijetkim slučajevima dogodilo, bilo je teško dokazati nasilje. Najlakše je prebaciti krivnju na žrtvu i obilježiti je kao prostitutku. Prandi opisuje začarani krug povezanosti vlasnika, lokalnih vlasti, policije, medija i na koncu samih žrtava koje za prijavu nemaju ni znanje jezika, ni snage, ni ekonomske alternative. Nasilje nad tim ženama nije samo individualni čin, nego proizvod društva, jedan od odlučujućih socijalnih mehanizama njihovog podčinjavanja.
Možda će čitatelje, kad sljedeći put posegnu za paradajzima ili jagodama, ove neugodne činjenice natjerati da zastanu i razmisle koja je (ženska) cijena njihova uzgoja. A možda će poželjeti da ih bojkotiraju.