Možda će vam zvučati malo čudno, ali imam sasvim konkretan, iako pomalo neobičan prijedlog kako Hrvatsku dovesti na staze koje vode prema ekonomskom prosperitetu: vratimo se temeljnim intelektualnim principima koji su zavodili pametnu Europu u kasnom 17. i dijelu 18. stoljeća pod zajedničkim filozofskim okvirom zvanim prosvjetiteljstvo.
Na taj naizgled bizaran recept za preporod posustale Hrvatske naišao sam u knjizi kanadsko-američkog kognitivnog psihologa Stevena A. Pinkera, koju je poprilično pretenciozno nazvao “Enlightenment Now: The Case for Reason, Science, Humanism, and Progress”.
Moram priznati da me nisu previše impresionirali doista veliki opsezi podataka kojima Pinker dokazuje blagostanje današnjice uz pomoć cijele vojske data-znanstvenika, ali su me njegovi zaključci o povijesnim zaslugama prosvjetiteljstva za dobrobit čovječanstva jako zaintrigirali, i to zato što sam shvatio da u našoj suvremenoj Hrvatskoj sve više patimo upravo od nedostatka prosvjetiteljskog duha; kao da smo vrlo uspješno zaboravili što je ljudski rod naučio iz misli Hobbesa, Humea, Smitha, Kanta ili velikog Barucha Spinoze.
Nije previše zabavno čitati Pinkerovo nabrajanje o rekordnom prosječnom roku doživljenja, čistoj vodi za neviđeni broj ljudi, preobilju hrane, nikad duljim mirnim razdobljima, “čudotvornoj” medicini današnjice za mase ili, recimo, sasvim praktičnim pravima obojenih i osjećaju sigurnosti mladih dama, koji uživaju pod okriljem suvremene civilizacije kao nikad prije u historiji, ali se čovjek dobro zamisli kad te taj pomalo dosadni psiholog sklon popularnoj znanosti podsjeti na sve te blagodati suvremene civilizacije, nikad bolji život Homo sapiensa možemo zahvaliti upravo prosvjetiteljskim idejama. Pomalo seljački priprosta logika, ali robusno održiva.
Pinker je odmah negdje pri početku svojih traktata o blagostanju postavio vrlo jednostavno pitanje “Što je to prosvjetiteljstvo” i kroz odgovor na to pitanje postavio temeljnu infrastrukturu za svoju odu vremenu u kojem živimo i vremenu koje će tek doći. Za odgovor na to pitanje Pinker je iskoristio prastari esej Immanuela Kanta iz 1784. iz kojeg je izvukao zaključke o izbavljenju ljudskog roda iz “samonametnute nezrelosti”, iz “lijenog i kukavičkog” pokoravanja “dogmama i formulama” religijskih ili političkih autoriteta. Upozorio je Pinker da ključni moto prosvjetiteljstva glasi “usudi se shvatiti”, a ostale proklamacije, poput poziva na slobodu mišljenja i govora, nužne su popratne manifestacije.
U davanju odgovora na pitanje što je prosvjetiteljstvo Pinker je koristio i jednog puno “mlađeg” autora od Kanta, britanskog fizičara izraelskog podrijetla Davida Deutscha, koji je u “The Beginning of Infinity” upozorio kako je uz “usudi se shvatiti” princip napretka sasvim realan na svim poljima; u znanosti, politici, moralu i etici…
Nema nekog jednoznačnog odgovora što je definicija prosvjetiteljstva, ali Pinker je sasvim lijepo objasnio kako je prošlost donijela tu kornukopiju ideja koja je povezala razlog, racionalno i humanizam u neslomljivu polugu progresa. Razlog je postao prvi i nepregovorljiv. Vjerovanja, “autoriteti”, karizme, misticizam, razne deluzije, vizije i “osjećaji iz trbuha”… uz prosvjetiteljstvo su prestali biti principi koji predodređuju život naš svagdašnji. Problemi su prestali biti preteški i nerješivi. Činjenice su postale fakti. Kao što je Montesquie davno napisao: “Kad bi trokuti imali bogove, oni bi im dali tri stranice”.
Bit će vam možda smiješno kad vam kažem zbog čega sam ovaj filozofski pristup statističkoj prezentaciji stanja čovječanstva u Pinkerovoj knjizi povezao s Hrvatskom, ali ipak ću priznati: živcira me demagogija o Ini.
Mađarski MOL imenovao je novog prvog čovjeka Ine, a novi šef Ine ponovio je stari stav kako bi rafinerijsku proizvodnju u Sisku trebalo zamijeniti drugim poslovnim aktivnostima koje, nažalost, mogu zadržati samo dio trenutačno zaposlenih u Sisku. Na to su, naravno, odmah iznova reagirali hrvatski političari s tezom da im je takav “mađarski” stav neprihvatljiv.
Nažalost, već sam dugo vremena poprilično uvjeren da bi pitanje budućnosti rafinerije u Sisku trebalo postaviti u duhu enlightenmenta, a ne na način kako to rade naši političari, sindikati ili mediji. U slučaju Sisak trebamo se “usuditi shvatiti”, a ne vjerovati.
Naši političari, sindikati, veći dio javnosti… vjeruju da je hrvatsko strateško pitanje imati rafineriju u Sisku. Postavimo neka pitanja: zašto ako nije dovoljno zaposlena i profitabilna? Trebamo li možda priznati da smo priliku za “stratešku rafineriju” u Sisku propustili davno u prošlosti pa bi se napokon s tim trebali i pomiriti? Vjeruju li možda političari u nužnost rafinerije u Sisku samo zato što se boje gubitka glasova? Je li sindikatu i Gradu Sisku racionalnije prihvatiti strategiju razvoja nove djelatnosti Ine u Sisku od održavanja na životu onemoćale rafinerije?
Uostalom, koliko se radnih mjesta moglo otvoriti u Sisku i okolici za novac koji će biti potrošen na savjetnike koji bi trebali konstruirati ponovo preuzimanje mađarskog udjela u Ini? A koliko bi se tek poslova stvorilo novcem koji se namjerava potrošiti na samo preuzimanje mađarskog udjela? I hoće li se nakon preuzimanja MOL-ova udjela u Ini sisačka rafinerija ipak ugasiti? Je li Republici Hrvatskoj, kao suvlasnici Ine, interes imati jaku, profitabilnu Inu umjesto firme koju se svjesno financijski slabili inzistiranjem na dugoročno neodrživom? Bi li danas Sisak bio sretniji grad da je rafinerija ugašena prije pet godina? Itd.
Posebno moram naglasiti da ovakva i slična prosvjetiteljski drska pitanja koja idu protiv više-manje prihvaćene javne dogme nemaju ništa niti protiv vjere, a kamoli protiv patriotizma. Patriotizam je imati jaku državu s izdašnim prihodima od dobro vođenih kompanija u kojima je RH suvlasnica, a ne neku fiskalnu ruinu s kvazisuverenitetom koji se bazira na samozavaravanju jer prava suvereniteta bez financijske snage - nema.
Jedno je riješiti pitanje suvlasničkih odnosa u Ini, a drugo njome uspješno upravljati.
A što se tiče vjere, podsjetit ću samo da je se prosvjetitelji ne moraju odreći, što pak znači da neće donositi racionalne odluke.
Naglasio bih da je prosvjetiteljstvo došlo s humanizmom ruku pod ruku. Veliki prosvjetiteljski umovi napadali su sve oblike nasilja (u bukvalnom smislu i nad zdravom logikom), bez obzira na to jesu li bile u pitanju crkvene ili sasvim sekularne okrutnosti ili nepravde. Prosvjetiteljski je riješiti probleme suvremenog Siska kroz racionalnu ekonomsku odluku o rafineriji, a ne neku popularnu, politikantsku odluku, onu u koju želimo vjerovati, ali se ipak nismo “usudili shvatiti”.
Ponovit ću ono što sam shvatio ima već nekoliko godina, a što je krajnje ponižavajuće za sve nas u Hrvatskoj: Mađari su u Ini postavili više standarde korporativnog upravljanja nego što smo ih prije postavljali mi sami jer smo ih, nažalost, uvijek postavljali s vizijama, ali bez analiza zasnovanih na empiriji ili pak potpuno politikantski.
Ne čini mi se Hrvatska usamljena u potrebi da se brani duh prosvjetiteljstva? Uostalom, i novi francuski predsjednik Macron zaključio je kako “svijet i Europa čekaju da obranimo duh prosvjetiteljstva koji je ugrožen na mnogim mjestima”.
Sisak sigurno nije ni najgori niti najteži slučaj koji treba braniti.
Za kraj citirat ću sasvim cinično velikog hrvatskog “prosvjetitelja” Nikolu Teslu koji je rekao:
“Paradoksalno je, ali istinito da što više znamo, to postajemo veći ignoranti te je jedino istinsko prosvjetljenje kad postanemo svjesni svojih limita. Najveći doseg intelektualne evolucije jest kontinuirano otvaranje novih i većih prilika”.
Je li stara rafinerija u Sisku veća prilika?