LABIRINT POLITIKE

SKANDALOZNA HAJKA NA STJEPANA MESIĆA Zašto Plenković i Grabar-Kitarović šute i ne zaustave linčovanje bivšeg predsjednika?

Goran Mehkek / HANZA MEDIA

 

Prilično smo sigurni da nitko neće na Jelačić-placu u Zagrebu objesiti Stjepana Mesića niti ga baciti na splitsko odlagalište otpada. Međutim, podatak da ovakve i slične prijetnje na račun nekadašnjeg predsjednika Hrvatske dolaze od dužnosnika vladajuće Hrvatske demokratske zajednice ili se puštaju u televizijskim emisijama pokazuju u kolikoj mjeri su verbalno nasilje i pozivi na linč postali nešto normalno u ovoj zemlji.

Mesić je lažno svjedočio u Haagu, a haaški tužitelj je rekao da je njegovo svjedočenje krunski dokaz za osudu šestorice Hrvata iz BiH. Na njegovu dušu ide ta presuda, ali i na posredan način onaj čin generala Slobodana Praljka. I zato će oni koji nastoje krivotvoriti povijest otići jednom na Karepovac, optužio je nekidan Vladimir Šeks.

Vladimir Šeks nije još jedan poluinteligentni desničarski bukač. On je predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a i neformalni savjetnik premijera Andreja Plenkovića, dakle, prilično važan član i formalni dužnosnik Hrvatske demokratske zajednice. Iz koje do danas nije stigao demanti Šeksovih optužbi protiv Mesića, što znači da u vladajućoj stranci podržavaju optužbu kako je bivši šef države počinio izdaju.

Uostalom, u svemu tome Šeks nije jedini. Drago Krpina, kao zamjenik predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a, predlaže da Plenkovićeva stranka pokrene inicijativu da Sabor poništi odluku iz srpnja 2005. i Stjepanu Mesiću, zbog navodno lažnog svjedočenja pred Haaškim sudom i kršenja procedure prilikom postupanja s transkriptima razgovora Franje Tuđmana, oduzme Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom.

U hajku su se tradicionalno uključila dva bukača, Zvonimir Hodak i saborski zastupnik Željko Glasnović, složnim zaključkom da je Mesićevo svjedočenje u Haagu čin veleizdaje. A potjera će doživjeti kulminaciju u trenutku kada Ante Prkačin, mrtav-hladan, u televizijskom programu predloži da se drugi predsjednik Hrvatske javno objesi.

Čitavo vrijeme dok traju pozivi na linč Stjepana Mesića, na Pantovčaku i u Banskim dvorima vlada mrtva tišina, a Plenkoviću i Kolindi Grabar-Kitarović očito ne pada na pamet, makar verbalno, zaštititi onoga koga su hrvatski građani dvaput uvjerljivo birali za predsjednika Republike Hrvatske.

Mesić je na izborima 2000. i 2005. pobijedio s 65 posto osvojenih glasova, a tako uvjerljivi trijumfi predstavljaju njegovu najbolju legitimaciju. Voljeli ga ili mrzili, cijenili ili smatrali šarlatanom, u usporedbi sa Stipom Mesićem, razni Krpine, Šeksovi, Glasnovići i Prkačini su politički pigmeji.

Podjednako je, međutim, bitno odgovoriti na pitanje što je to napravio Mesić da ga se sada tjera na smetlište ili vješala, kako kome drago.

Jednostavno - svjedočio je u Haagu u skladu sa zakonom koji je donio njegov prethodnik Franjo Tuđman. A kao šef države poslao Tribunalu dokumente koje je prema istom zakonu morao poslati. Drugim riječima - bio je odgovorni legalist, kakav treba biti svaki izabrani predstavnik građanske Hrvatske.

Stjepan Mesić dao je izjavu haaškim istražiteljima u travnju 1997., a postoji i transkript njegova svjedočenja iz ožujka 1998. Mesić unutra uglavnom svjedoči o svojim spoznajama o politici predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a prema Bosni i Hercegovini 90-ih. Govorio je sve što se već znalo i zbog čega je, uostalom, napustio HDZ. Kako je Franjo Tuđman smatrao da bi bilo moguće podijeliti Bosnu i činio je sve što je mogao kako bi podijelio Bosnu, i kako se Slobodan Milošević suglasio s hrvatskim predsjednikom da će Hrvatska dobiti teritorij Banovine i zapadnu Bosnu: Kladušu, Cazin i Bihać. I da muslimansko-hrvatskog sukoba, koji treba pripisati uglavnom Hrvatima, nije trebalo biti suština je Mesićevih izjava.

I što je tu laž ili kleveta? Ništa, doslovno, nijedna rečenica. Jer da jest, onda je klevetnik i Marko Veselica, “hrvatski Mandela”, koji je, baš kao i Mesić, u 90-ima kritizirao Tuđmanovu bosansku politiku. Kao što su kritizirali desničari Anto Đapić i Dobroslav Paraga, ali i Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Savka i Tripalo, kardinali Kuharić i Puljić, Ivica Račan, Stipe Šuvar, Slavko Goldstein, Ivo Banac i golema većina tadašnje javnosti u Hrvatskoj. Osim najužeg kruga oko Tuđmana i vodstva Herceg-Bosne, nitko nije podržavao rat s Bošnjacima i podjelu Bosne i Hercegovine.

Uostalom, zbog takvih stavova i oponiranja Tuđmanovoj politici, Stipe Mesić je početkom 2000. uvjerljivom većinom glasova pobijedio na predsjedničkim izborima, kao i pet godina poslije. Da su birači smatrali kako je on počinio izdaju surađujući s Haaškim sudom ili tvrdnjama da je Herceg-Bosna bila maligna tvorevina, sasvim sigurno ga ne bi birali dva puta zaredom.

Daleko od toga da je Mesić ideal političara. Tužna je njegova bliskost sa šefovima nedemokratskih režima u Aziji ili nekada s Gadafijem i al-Asadom, a posljednjih godina pretvorio se u apologeta Putinove Rusije. Šteta da nekadašnji državnik na ovakav način troši kredibilitet, međutim, desnica ga ne napada jer brani rusku politiku nego zato što je herceg-bosansku ideologiju uspoređivao s fašizmom. Biti u ovoj situaciji uz Stipu Mesića znači biti uz istinu.

Izdvajamo