U domaćoj javnosti proteklih dana mogle su se čuti poprilično glasne kritike na račun domaćih mainstream medija (pa i novina koje čitate) zbog pozornosti koju su posvetili Ivanu Žiliću, samoproglašenom najbogatijem Hrvatu i potencijalnom investitoru u posrnuli pulski škver Uljanik. Svi prigovori se u načelu svode na istu suštinu, a to je da je neopravdano toliki prostor posvetiti čovjeku koji je očito - recimo to pristojno - neozbiljan.
Takvi prigovori, iz perspektive čitatelja, nisu neosnovani, no pitanje poslovne vjerodostojnosti Ivana Žilića nadilazi odgovornost samih medija, koji su u konačanici o njegovim navodnim planovima izvještavali navodeći vrlo ozbiljne ograde i sumnje. Naime, nijednog medijskog izvještaja o Žilićevu interesu za ulaganje u Uljanik vjerojatno ne bi bilo da mediji nisu došli do informacija kako je on na tu temu održao već sastanak s predsjednikom Uprave Uljanika Giannijem Rossandom, a za koji ga je - prema vlastitom priznanju - preporučio bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić.
Dapače, poslije će se doznati da je Žilića primio i jedan od savjetnika aktualne predsjednice, a navodno je sastanke održao i s nizom drugih visokih državnih dužnosnika. Ministar financija Zdravko Marić poznaje ga iz ranije prigode, kad je kao izaslanik Ivice Todorića - najvećeg i najmoćnijeg poduzetnika u državi - došao s njim pregovarati o financijskoj pomoći Agrokoru u restrukturiranju dugova koncerna i preuzimanju Mercatora. Posjećivali su ga i drugi veliki domaći biznismeni, vlasnici perspektivnih tehnoloških startupa, pa i predstavnici akademske zajednice, kao što je ugledni profesor ekonomije Ljubo Jurčić.
Hrvatska politička, ekonomska i znanstvena elita tako je godinama legitimirala ekscentričnog strojarskog inženjera, pobožno hodočašćeći u jedan luksemburški kafić - mjesto redovitog Krezova ukazanja - valjda u nadi da će se možda ogrebati za dio njegova misterioznog bogatstva. Ako je izvještavanje o takvom liku krimen medijske industrije, što nam onda njegova pojava u javnom prostoru uopće govori o hrvatskoj državi? Sklonost “mesijama iz instant vrećice” već je dobro dokumentirana patologija ovdašnjeg društva, no “slučaj Žilić” pokazuje da bolest progresira u stanje lišeno čak i minimalne racionalosti, opreza i zdrave, razumne skepse.
Simbolično je, pritom, da se nasuprot Žiliću kao ozbiljni, institucionalni, kandidat za preuzimanje Uljanika pojavljuje Danko Končar, poduzetnik koji se također svojedobno na domaćoj sceni pojavio niotkud kao “deus ex machina” za sve krupne gospodarske probleme u zemlji, od zapuštenih hotelskih poduzeća, preko ugašene petrokemijske industrije do bankrotiranih brodogradilišta. Dakako, pojava lažnih ekonomskih spasitelja, nelikvidnih multimilijunaša i renomiranih ulagača bez ulaganja nije samo hrvatski specifikum.
Gotovo da ne prođe dan a da svjetske agencije ne prenosu vijest kako je, primjerice, lažni kineski milijunaš kupio AC Milan ili da je ukrajinska vlada sklopila ugovor o gradnji terminala za ukapljeni plin s nezaposlenim španjolskim instrukturom skijanja. Ipak, opća histerija oko privlačenja stranih investicija koja je u Hrvatskoj probujala tijekom 7-godišnje gospodarske krize, u međudjelovanju s dominantnom društvenom moći politike, raširenom korupcijom i niskom razinom znanja, rezultirala je nizom karikaturalnih investicijskih zgoda.
Nedavno je tako švicarska tvrtka zvučnog imena Swiss Space Systems, uz bezrezervnu podršku lokalne samouprave, u Udbini promovirala projekt gradnje svemirske luke iz koje bi bili lansirani Googleovi sateliti, samo da bi se pojavile sumnje da se zapravo namjerava graditi skladište nuklearnog otpada. Posrnulog sisačkog proizvođača sredstava za zaštitu bilja Herbos prije par godina trebao je, uz fanafre tadašnjeg gradonačelnika, kupiti i spasiti jedan poduzetnik iz BiH, no posao je propao nakon što je policija posumnjala da je tvrtka trebala biti paravan za uvoz sirovina za proizvodnju amfetamina iz Kine. Aktualna vukovarska gradska uprava je, pak, od jedne privatne tvrtke otkupila ruševni hotel na obali Dunava s namjerom da ga proda švicarskim investitorima koji tamo žele graditi najvišu zgradu u državi s luksuznim uredskim prostorom i hotelom Hilton.
A sadržaj hrvatske investicijske klime možda je najbolje prikazao novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab koji je prije nekoliko godina u nizu reportaža glumeći bogatog arapskog šeika bilježio reakcije raznih javnih djelatnika koji su mu pokušavali uvaliti svoje projekte i usluge nudeći zauzvrat sve od ključeva grada do angažmana prostitutki. Te anegdote, kao i pojava Ivana Žilića, za građane ove zemlje su poučne, i to ne samo zato što im ukazuju da su ljudi od kojih se, na raznim razinama, očekuje da osiguraju prosperitet ovog društva isti oni ljudi koji su u stanju povjerovati da u Luksemburgu postoji široj i stručnoj javnosti potpuno nepoznat hrvatski bogataš sa 24 milijarde eura na računu.
Puno gorča spoznaja je svih onih građana ove države koji neuspješno pokušavaju privući pozornost vlasti na svoje probleme. Bez obzira na svoj trud, rad, muku i objektivnu potrebu, politiku će zainteresirati tek kad joj predoče zlatnu vizitkartu, pismo namjere ugledne ciparske banke i vlasnički udjel u nedavno otkrivenom rudniku dijamanata u džungli Gvineje Bisau.