POBJEDNICI I GUBITNICI

ŠKORO ILI KOLINDA, ODBAČENOJ DESNICI TO NIJE NAJVAŽNIJE PITANJE, KLJUČNO JE NEŠTO SASVIM DRUGO Evo što zapravo stoji iza provokativnih istupa Penave

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 21.09.2019. u 14:00

Osijek, 251017. Ivan Penava, gradonacelnik Vukovara. Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / HANZA MEDIA

Ivan Penava

Penava je ušao u dugoročnu bitku protiv sadašnjeg establišmenta, kao nositelj ili maneken interesa samo jedne, doduše vjerojatno jedne od jačih struja na desnom spektru

Bilo bi naivno pretpostavljati da se na HDZ-ovu desnom spektru išta događa slučajno, bez plana i zadrške, spontano, iz puke impulzivne emocije, neusklađeno i bez dobroga organizacijskog protokola.

Tako i novi, kritični, provokativni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, koliko god ih se nastojalo izolirati kao borbu za više interese, imaju snažan, prije svega unutarstranački razlog.

Razlog se, kad je riječ o desnici u i oko HDZ-a, zapravo nije promijenio od Plenkovićeva dolaska na čelo stranke, preko njegove prve i druge koalicije, od originalnih do rekonstruiranih vlada.

Nisu ga promijenila ni Plenkovićeva činjenja, ni nečinjenja, ni odvažne najave reformi, ni laka odustajanja od reformskih zahvata, ni ubacivanja, ni izbacivanja ministara, čak ni činjenice da se održavaju ili onomad lokalni ili uskoro predsjednički izbori.

Ono što je konstanta jest fiksacija marginalizirane desnice da nanovo preuzme svu vlast i utjecaj u HDZ-u.

Motiv i cilj, dakle, jasno se vide sve vrijeme, jedino je teško ponekad prepoznati i povezati nijanse u odnosima svih mogućih pretendenata zdesna.

No, pođemo li od toga da im je cilj zajednički, a to je preuzimanje potpune kontrole nad HDZ-om, logično je pretpostaviti da su sva ta djelovanja barem u minimalnoj mjeri koordinirana.

Logično, svi koji žele preživjeti u HDZ-u, ali i na funkcijama koje im boravak u HDZ-u osigurava (Penava je gradonačelnik, Milijan Brkić potpredsjednik Sabora itd.) zaklet će se u svakoj prilici kako njihovo povremeno iskakanje nema nikakve veze s unutarstranačkim stvarima.

“Mi te stvari rješavamo u obitelji”, reći će.

Alibi za djelovanje uvijek su tobožnje nadstranačke stvari, nekoć Istanbulska konvencija, pa reforma školstva, pa odnos prema žrtvama rata, pa sutra nešto četvrto.

No, svi ti rukavci imaju zajedničko ušće, more u kojemu zapravo u lijepoj kohabitaciji plivaju različite grabežljive ribe koje sve gladno gledaju u istu lovinu: Plenkovića.

I Penavini tempirani istupi, i Kovačevo samokandidiranje, i Stierova javljanja dvaput na godinu, i Brkićeve pitijske poruke, i Škorina kandidatura, i Mostovo “outanje” na desnici, i Hasanbegovićevo pristajanje uz Škoru - sve su to taktička pomicanja prema istoj, najvećoj, zajedničkoj meti: Plenkoviću.

Ne Kolindi Grabar-Kitarović, nego Plenkoviću.

Iako je, dakle, prilično očito da su svi ti pokreti, akcije i manevri dio dugog i specijalnog rata protiv i dalje prilično otpornog premijera, ostaje kao materijal za mistifikacije dilema koja je to i koliko je intenzivna veza između svih vinovnika te bitke.

To je posebno intrigantno sad, kad se približavaju predsjednički izbori i kad se razgraničenje pokušava u javnosti pojednostaviti tvrdnjama da je sva podjela na one koji su za Kolindu Grabar-Kitarović i one druge koji su za Škoru. Ipak, čini se da nije tako jednostavno. Ni Kolinda Grabar-Kitarović, ni Škoro nisu krajnji objekti previranja na desnici, nego je cilj i dalje pobjeda nad današnjim strukturama HDZ-a. Jasno je da se ta pobjeda ne može do kraja iznijeti na predsjedničkim izborima, oni mogu biti jedna, naravno, važna bitka. U tom ratu i današnja predsjednica i njen forsirani rival Škoro zapravo mogu podjednako poslužiti.

Drugim riječima, sav taj zainteresirani desniji korpus može dovoljno dugo i racionalno vagati raspoloženje birača i stvarne pojedinačne izglede dvoje kandidata, Miroslava Škore i Kolinde Grabar-Kitarović. Bez obzira na to što mnogi iz tog spektra imaju osobni motiv naškoditi trenutačnoj predsjednici, njihov bi zajednički, finalni interes lako mogao zatomiti sve netrpeljivosti. Ponovimo, desnici je daleko važnije ukloniti Plenkovića, nego Kolindu Grabar-Kitarović. Pored toga, aktualna predsjednica pokazala je već da može uspješno djelovati u unutarstranačkom ratu protiv premijera; za malo potpore u ovoj za nju nadljudski teškoj i neizvjesnoj utakmici lako bi te usluge mogla ponuditi za najvažniju operaciju koja tek predstoji, a to su izbori u HDZ-u, kad god oni bili.

Zbog svega toga nije dovoljno promatrati sve ove više ili manje uvezane bitke isključivo kroz formulu jesu li utjecajni pojedinci iz HDZ-a za Škoru ili za Kolindu Grabar-Kitarović. Mnogo je važnije kakvi su oni među sobom i hoće li rat protiv Plenkovića u nekom trenutku oslabjeti jer se sve te zainteresirane silnice s desnice neće moći međusobno uskladiti, dogovoriti i razgraničiti.

Tako je i s Penavom. Krivo bi bilo promatrati istupe vukovarskoga gradonačelnika prvenstveno u odnosu na nadolazeću predsjedničku kampanju; važnije je to što je Penava ušao u dugoročnu bitku protiv sadašnjeg establišmenta, kao nositelj ili maneken interesa samo jedne, doduše vjerojatno jedne od jačih struja na desnom spektru.

Postoji dovoljno logike za pretpostavku da će se dio HDZ-ove desnice, i to ne samo pro forma, zbog unutarstranačkog pokrića, nego i realno zbog vlastitih interesa, aktivno uključiti protiv Škorine kampanje i kandidature. Dakle, da neće samo Plenkovićeva elita i njihovi brojači glasova raditi na slabljenju Škorinih šansi. Realno je da će i na desnici doći do podjele koja će biti dublja, a prema vani će se vidjeti uglavnom na razini - za Škoru ili za Kolindu.

Taj sukob je za njih zdesna podnošljiv, nekog posebnog rizika tu nema. Svakako će barem jedan od desnih kandidata ući u drugi krug i lako je moguće da će u drugom krugu biti favorit. Ionako je manje bitno za desnicu u i oko HDZ-a tko će sljedećih pet godina sjediti na Pantovčaku; njihova je glavna, možda i jedina preokupacija koliko će još dugo Plenković biti na čelu HDZ-a.

Plenković toga mora biti itekako svjestan, premda u javnim nastupima tu stvar relativizira i uvijek skreće razgovor na aktivnosti Vlade oko kojih ne postoji dovoljan interes u HDZ-u.

Tu se možda mogu tražiti i razlozi neodlučnosti, kašnjenja i nedomišljenosti predsjedničine kampanje, koja već u svakom smislu ozbiljno zaostaje. U pozadini je duboko obostrano nepovjerenje koje je dovelo do toga da je danas i predsjednica svjesna da nema pravu bazu podrške, a i premijer toga da mu puna potpora ovoj predsjednici ne mora automatski jamčiti jednu neupitnu prijateljicu više u političkoj borbi koja ga tek čeka, ubrzo nakon predsjedničkih izbora.

Stvarna dilema nije, prema tome, Škoro ili Kolinda.

Dvojba je udara li se na Plenkovića Kolindom ili Škorom. Ili možda ipak s oboje.

Izdvajamo