Već je ušlo u tradiciju da se na svakim, osobito parlamentarnim, izborima pojave političke opcije koje startaju s podatkom da je 20 posto birača nezadovoljno dvjema glavnim strankama, desnim HDZ-om i lijevim SDP-om, pa im se nude kao zlatna sredina ili nova, čista lica koja će razbucati okoštale oligarhijske strukture.
Ovisno o trenutku i marketingu više ili manje zabljesnu, traju jedan mandat nakon čega spomenutih 20 posto birača iznova ostavljaju razočaranima i u potrazi za novim opcijama. Tako je bilo s MOST-om kada je osvanuo u formaciji potpuno nove snage sazdane od dokazano uspješnih i nepotkupljivih lokalnih čelnika. Slično i sa Živim zidom koji je sprječavao deložacije i profilirao se kao veliki protivnik sustava, te postao magnet za birače, posebno mlade. Još prije Živog zida i MOST-a slično je bilo s Laburistima i ORaH-om.
Na predstojećim izborima istim biračima nude se Škoro (s tim da bi on zapasao i u HDZ-ovo biračko tijelo), te “stranka s Imenom i Prezimenom” koja je nova inačica ranijeg projekta Ivice Relkovića, to jest MOST-a. Teško je reći kako će proći na izborima, ali se s priličnom lakoćom može prognozirati da su im male šanse za opstanak na duge staze.
Dva su ključna razloga zbog kojih ovakve političke novotarije ne mogu pustiti korijenje. Jedan je što se temelje na zabludi da ideologija nije važna, a drugi zabluda da se svatko tko je po nečemu postao poznat u javnosti može uspješno baviti politikom. Ideologija je iznimno važna, a oni koji tvrde drugačije i biračima poručuju da nisu opterećeni ideologijom u startu muljaju i prikrivaju svoje prave ciljeve. Sjetimo se ugasle političke zvijezde Bože Petrova koji je dugo tvrdio da on, kao ni MOST nisu ideološki obojeni, a na kraju mu se stranka pocijepala, a ono što je od nje ostalo priznalo da su turbodesničari.
Ideologija nije samo pitanje odnosa prema ustašama i partizanima, to je stav prema antifašizmu, prema manjinama, životu, ženama, obrazovanju, ljudskim pravima i na koncu se reflektira na pristup prema ekonomiji, porezima, te ulozi i odgovornosti države i njezinih institucija naspram građana.
Jedno od zaštitnih lica “stranke s Imenom i Prezimenom”, bivša šefica Povjerenstva za utvrđivanje sukoba interesa Dalija Orešković već sada govori da se teško može ideološki složiti s Markom Jelićem, gradonačelnikom Knina i još jednim adutom stranke s Imenom i Prezimenom koja će se osnovati u subotu. U toj se stranci ujedinjuju sve hvale vrijedni ljudi, no jedini cilj koji ih čvrsto povezuje (ako nas s vremenom kojim slučajem ne demantiraju) jest ulazak u strukture vlasti.
Druga stvar koju ne shvaćaju birači, ali ni dio onih koji se žele baviti politikom, jest to da je politika poziv za koji trebaju određene vještine, znanje i iskustvo. Koliko je samo ministara zdravstva do sada pokazalo da ako je netko dobar liječnik to ne znači da će biti dobar i u politici. Ako je netko dobar gradonačelnik gradića od 5 do 8 tisuća stanovnika, to ne znači da će biti dobar zastupnik ili ministar. Ako netko govori da je korupcija zlo koje treba suzbiti, to ne znači da će, dođe li na poziciju, to znati i moći učiniti. Ako netko kaže da imamo previše uhljeba, to ne znači da će od gotovo 370.000 ljudi koji primaju plaću iz proračuna polovici njih podijeliti otkaze.
Zlatna sredina koju čini oko 20 posto birača nikako ne shvaća te stvari. A dok ih ne shvati, pored HDZ-a i SDP-a neće se izroditi ni jedna ozbiljnija stranka.