USPUTNE ZABILJEŠKE

SLAVENKA DRAKULIĆ Hoće li nas packe zbog veličanja fašizma nečemu naučiti

Bleiburg, 160509. Sredisnja komemoracija zrtvama Bleiburske tragedije i Hrvatskog kriznog puta na Bleiburskom polju u Austriji. Na slici: mladi sa ustaskim kapama i uniformama. Foto: Marko Miscevic / CROPIX
Marko Miščević / CROPIX

Sve je više događaja u Hrvatskoj koji demonstriraju netrpeljivost, odbojnost, čak i mržnju pa i rasizam prema manjinama i različitima. Pritom se može učiniti da te manifestacije, koje služe za domaću političku upotrebu, nitko u Europi ne primjećuje, a kamoli da bi išta prigovorio. Arogancija onih zagriženih netolerancijom poprima razmjere autizma, kao da nikoga nije briga za sliku ove zemlje u svijetu. Ostavimo na čas po strani političke i svjetonazorske razloge zbog kojih bismo se trebali zabrinuti i uzmimo u obzir samo pragmatične, na primjer turizam. Da, baš turizam jer to je privredna grana koja proizvodi dobitak i donosi nam redovit i siguran prihod. Zar netolerancija dugoročno ne može dovesti do smanjenja prihoda i od turizma?

Već i zbog toga bi trebalo obratiti ozbiljnu pažnju na upravo objavljen izvještaj Europske komisije protiv rasizma i netolerancije Vijeća Europe ECRI. U izvještaju, kako navode mediji, stoji: “Rasistički i netolerantni govor mržnje u javnom diskursu eskalira; glavne mete su Srbi, LGBT osobe i Romi. Sve više jača nacionalizam, posebno među mladima, uglavnom u obliku veličanja fašističkog ustaškog režima”.

Koliko god je takvo ponašanje sve vidljivije, vlast, čini se, ostaje na njega ravnodušna. Tako ECRI navodi da se reakcije vlasti ne mogu smatrati u potpunosti primjerenima jer “vlast rijetko upućuje bilo kakve poruke protiv govora mržnje”. Zanimljiv je i zaključak kako se odredbe o rasističkoj motivaciji kao otežavajućoj okolnosti također rijetko primjenjuju “zbog manjka znanja i stručnosti u pravosuđu u prepoznavanju govora mržnje”, iako nije riječ o neprepoznavanju i neznanju, nego o političkoj atmosferi u kojoj je moguće takvo ponašanje pravosuđa. Slijedi preporuka, gotovo pa naivna, da bi hrvatske vlasti trebale uvesti obavezno obrazovanje o ljudskim pravima, ravnopravnosti i zabrani diskriminacije.

ECRI ističe da bi hrvatski političari, visoki dužnosnici i političke stranke trebali biti prvi koji će osuđivati govor mržnje i promicati toleranciju. Ali, jednako kao što nema te vrste građanskog obrazovanja jer se ono smatra nepotrebnim - tako nema ni osude govora mržnje. Nema ga, na primjer, ni u slučaju komemoracije žrtava u Bleiburgu gdje se očituje u nostalgiji za fašističkom državom. Taj događaj, koji naoko nema veze s ovim izvještajem, povezuje isti fenomen, iskazivanje netolerancije i izražavanje mržnje prema drugome, u ovom slučaju prošlom režimu i svima koji ne dijele ekstremno desna uvjerenja. A kad je već o primjerenom ponašanju vlasti riječ, pokrovitelj ovog događaja je Sabor, a prisutan je i izaslanik predsjednice države.

No, prošle subote u Bleiburgu su vladala drugačija pravila. Austrija je prvi put odlučila uvesti zabranu ustaških obilježja. Dosad je ova manifestacija za Austrijance bila vanjskopolitičko pitanje, a sada su se s uvođenjem zabrane složili i ljevica i desnica, koruška Katolička crkva, pa čak i kancelar. Držeći lekciju Hrvatima, odlučili su ušminkati sebe i pokazati se ne samo pristojnijima od nas, nego i većim popovima od pape kad se o desničarenju i fašizmu radi.

Je li zaista trebalo čekati da zabranu uvede austrijska vlast ili je to možda mogla učiniti i naša, i to još puno ranije, kada se ovo slavljenje fašizma uz državno pokroviteljstvo još nije ukorijenilo, a fašistički pozdrav ZDS nije udomaćio? Nitko ne bi smio biti protiv komemoracije žrtvama, iako nisu baš sve, kako u govorima ispada, bile nevine. Bili su to uglavnom vojnici poražene vojske, ali i brojni civili - i nitko od njih nije smio biti likvidiran. Tu sramotu pobjedničke vojske ne smije se zaboraviti, no prisjećati se žrtava moglo se i tako da se svečanost ne pretvori u nostalgičnu evokaciju fašističkog režima. Nije trebalo dopustiti da manifestacija poprimi obilježja koja ima, a još manje da Austrija (i sama s problemima u odnosu prema vlastitoj prošlosti) gostima određuje pravila pristojnog ponašanja jer ih se sami ne pridržavaju.

Zapravo su i izvještaj ECRI-ja i uredbe austrijske vlade svojevrsne lekcije koje nam upućuju drugi. To su, valjda misle oni, ukori upućeni zemlji koja se još nije naučila pristojno ponašati i nije svjesna kamo to vodi. Naravno da se ova zemlja zna tako ponašati, samo to ne nalazi za potrebno. Ovakve lekcije bile bi potpuno suvišne da u zemlji postoji odlučnosti da se netoleranciji i mržnji stane na kraj. Ali ne možemo se vječno izvlačiti bez posljedica. Nedavni je primjer i vijest da su izraelsko veleposlanstvo u BiH, Židovska zajednica u Sarajevu i obitelj Prohić hrvatskom političaru Zlatku Hasanbegoviću, zbog javnog govora mržnje odnosno zato što “relativizira i veliča ustaški režim”, poništili poziv na dodjelu ordena Pravednika među narodima njegovim precima. Ovo je ne samo neugodno, ako ne i sramotno, za njega, nego i za vlast koja tolerira takav govor.

Izdvajamo