Riječ holokaust danas je uobičajena riječ kad se govori o povijesnom događaju, pomoru šest milijuna europskih Židova u nacističkoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Zato je teško povjerovati da je u opću upotrebu ušla tek prije točno 40 godina, popraćena nevjerojatnim odjekom u javnosti.
Godine 1978. snimljena je američka televizijska serija “Holokaust” u režiji Marvina J. Chomskog. U njoj su u glavnim ulogama nastupili glumci Michael Moriarty i James Woods, kao i mlada i već tada izvrsna Meryl Streep. U seriji koja počinje 1935., a završava s krajem rata pratimo sudbinu dviju berlinskih obitelji, arijevsku obitelj Dorf i židovsku obitelj Weiss. Ni jedni ni drugi na početku nisu politični. Međutim, kad nezaposlenog pravnika Erika Dorfa žena nagovori da se zaposli u tajnoj policiji preko članstva u nacističkoj partiji, on tu priliku neće propustiti. Weissovi su potpuno integrirani, otac Josef je liječnik, a majka pijanistica; njihovo stradanje počinje neshvaćanjem da im nova vlast radi o glavi. Iako isprepleteni, njihovi životi kreću u suprotnim pravcima.
Iako je serija hvaljena i ovjenčana nagradama, pisac Ellie Wiesel koji je i sam preživio holokaust izjavio je da je “ lažna, uvredljiva i jeftina serija koja vrijeđa i mrtve i preživjele”. Neki su je smatrali trivijalizacijom ili pak površnim prikazivanjem povijesnog događaja. Jedan je kritičar napisao da se sve to - od Kristallnachta do Auschwitza, od eutanazije do Varšavskog geta, masovnih strijeljanja i pobune u Sobiboru nije moglo dogoditi jednoj jedinoj obitelji. Čini se da nije uzeo u obzir da je obitelj bila - izmišljena.
Unatoč kritikama, zapadnonjemačka televizija odlučila je prikazati seriju. No, dovesti holokaust Nijemcima u dnevni boravak ipak nije prošlo bez politike, odnosno prepirki između socijaldemokrata i kršćanskih demokrata. Glavna nacionalna televizija ARD odlučila ju je stoga prikazati na regionalnim televizijama, to više jer su očekivali slabu gledanost. Tada je u javnosti vladalo uvjerenje da su Nijemci umorni od lekcija o krivnji, a sama riječ holokaust bila im je gotovo nepoznata.
Ništa, baš ništa nije ukazivalo na značaj i historijsku ulogu koju će ta serija uskoro odigrati upravo u - zapadnoj Njemačkoj. Kad je u siječnju 1979. serija krenula s prikazivanjem, broj gledatelja iz nastavka u nastavak rastao je do - 20 milijuna. Seriju je vidio svaki drugi stanovnik tadašnje zapadne Njemačke!
Kritičari neviđen uspjeh serije tumače time što su Nijemci prvi put vidjeli dramatizaciju holokausta i priču iz pozicije žrtve. Bile su to sudbine ljudi s kojima su se mogli identificirati bez crno-bijele karakterizacije likova i moralne osude. Možda još važnije od mnogobrojnih gledatelja bile su njihove reakcije, toliko neočekivane i burne da su televizijske stanice morale poduzeti izvanredne mjere. Zbog traumatičnog sadržaja organizirana su zajednička gledanja za ljude koji žive sami; uvedene su rasprave s povjesničarima koji su nakon svake epizode uživo na televiziji odgovarali na telefonske pozive. Bilo ih je na tisuće - u jednom slučaju primili su čak 35.000 poziva. Nacija je očito doživjela neku vrst katarze.
Uslijedile su medijske rasprave, zatim rasprave u školama i fakultetima. Posljedica katarze nije bila samo osvještavanje o prirodi i dimenzijama holokausta, nego i izmjena zakona o progonu ratnih zločinaca. U parlamentu se upravo pripremao zakon o zastari koji je, prije emitiranja serije, imao podršku od 51% Nijemaca. No, nakon emitiranja ta je podrška pala na 35% tako da je šest mjeseci nakon emitiranja odbačen zakon o zastari. Ovo ni u Americi nije prošlo nezapaženo pa je osnovan posebni ured za otkrivanje i deportaciju nacističkih bjegunaca.
Upravo je prošli tjedan Njemačka obilježila 40. godišnjicu prikazivanja za njih jako važne serije ponovnim prikazivanjem na nekoliko kanala, kao i tekstovima u medijima. Opći je zaključak da je serija povijesni fenomen za Nijemce, ali i šire, jer ju je vidjelo 250 milijuna ljudi. Jedna od posljedica bila je da je riječ holokaust ušla u opću upotrebu.
Danas se čini nevjerojatnim da je jedna TV serija, k tome američka, odigrala ključnu ulogu u osvještavanju ratnih zločina u Njemačkoj. Ali sjetimo se doprinosa izvanrednog dokumentarnog filma “Shoah” iz 1985. Ili igranog filma “Schindlerova lista” iz 1993., također američkog, koji je probudio zanimanje mlađe generacije u trenutku kad je već prijetio zaborav. Danas je možda još važnije podsjetiti i na seriju i na filmove o holokaustu, kao i na pozitivnu moć medija zbog rastućeg antisemitizma i otvorenog revizionizma kojeg Hrvatska nije pošteđena.
Uoči Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta 27. siječnja, podatak da trećina Europljana ne zna ništa ili malo o holokaustu porazna je činjenica i tužna potvrda da se ponovno i ponovno treba boriti protiv zaborava užasa.