Suočen s odlaskom u zatvor na dvije godine, bivši makedonski premijer Nikola Gruevski pobjegao je u Mađarsku i zatražio azil. I dok se javnost bavi detaljima bijega, posljedice njegove desetogodišnje vladavine uz VMRO-DPMNE u Skoplju bodu oči na svakom koraku.
Skoplje je izuzetno zanimljiv grad, samo ovisi odakle gledate. Pogled sa šestog kata hotela noću otkriva svjetla velegrada, osvijetljene impozantne nove fasade, avenije, mostove i trgove. Danju je slika nešto drugačija, pogotovo iz žablje perspektive. Kad prošećete ulicama pokraj ogromnih zgrada u koje su se smjestile uglavnom državne institucije, muzeji i velike kompanije, između njih opažate skromne prizemnice i sokake, odnosno ostatke tipične arhitekture iz turskog doba. Novogradnje i gradilišta oko njih sve više gutaju prizemnice.
A kad malo bolje pogledate te nove novcate velebne fasade, zbunit će vas stilovi u kojima su sagrađene: mješavina neoklasicizma, art decoa, čak baroka, i sve to na jednoj jedinoj zgradi, kao da se arhitekti nisu mogli odlučiti koji im se period više sviđa. Nije ni lako odlučiti, jer ovdje nikad u prošlosti nije stanovao ni barok, ni neoklasicizam, ni bečka secesija. Zapadni utjecaj naprosto nije sezao do Skoplja. Tek turska čaršija, socijalistički blokovi i nekoliko izvanrednih primjera modernizma nakon potresa 1963. Ove su nove zgrade zanimljive zato što retrogradno grade “dokaze” i tako konstruiraju onu prošlost koja nije bila njihova, koje ovdje naprosto nije bilo.
Izgradnja bolje i starije prošlosti - što ni Hrvatima nije strano - nazvana “Skoplje 2014”, dio je priče o konstrukciji nacionalnog identiteta koja je počela s vladom Gruevskog. Radi se o ideji da današnji Makedonci potječu od Makedonskog kraljevstva iz 4. st. prije nove ere i, naravno, Aleksandra Velikog. Što je paradoksalno jer on je širio helenizam, a ne “makedonizam”.
Prvo su u Jugoslaviji nakon rata dobili republiku koja je raspadom postala nezavisna država, pa tek onda krenuli rekonstruirati prošlost ne bi li stvorili i naciju. Ali kako se nacija prema Benedictu Andersonu definira kao “zamišljena zajednica”, historijske činjenice ne stoje nužno na putu konstrukcije nacionalnog identiteta. Na primjer, činjenica da su još prije dolaska Slavena sva ta plemena na prostorima jugoistočnog Balkana, od Makedonaca, Tračana, Ilira i mnogih drugih, već bila asimilirana u helenističkoj kulturi pa Rimskom, a zatim Bizantskom Carstvu.
Identitetska bitka zamjenom stvarne prošlosti onom poželjnijom nastavlja se preko arhitekture, pa nove zgrade sa zapadnoevropskim stilskim detaljima nisu manje važni spomenici od kipa Aleksandra, Filipa, starih Grka, karijatida, dorskih i jonskih stupova i bareljefa u lažnom mramoru na pročeljima. Ovakve zgrade i pročelja, kandelabri i mostovi, tipični za Beč ili Pariz, nastavak su izmišljanja bolje prošlosti. Kao da su se, rušeći potleušice i tipičnu otomansku arhitekturu, nacionalisti zanijeli i nisu mogli stati, pa poručuju: pogledajte, i mi smo dio zapadne Europe, nismo bili samo otomanski vilajet na rubu Carstva.
Ovo arhitektonsko-povijesno grandomansko šminkanje Skoplja beskrajno je skup projekt za jednu malu i siromašnu državu (da korupciju ne spominjemo). No, kako je to u prvom redu politički pothvat formiranja nacije, za cijenu se ne pita. Uostalom, makedonski nacionalisti nisu jedini u megalomanskom rušenju i gradnji. Nicolae Ceaușescu porušio je pola starog Bukurešta da sagradi svoj Champs-Élysées i Palaču naroda, najveću zgradu na svijetu nakon Pentagona.
Međutim, nije se tako lako riješiti socijalističkog naslijeđa u arhitekturi. Socijalizam je teško ušminkati, ali može se prešutjeti ili minimizirati značaj, kao što je to slučaj u postavci novog Muzeja borbe za makedonsku državnost i nezavisnost. Makedonija je upravo u Jugoslaviji, u sklopu projekta modernizacije cijele države, doživjela najveće promjene, od republike do priznanja nacionalnosti i jezika. Toga se današnja Makedonija ne želi prisjetiti iz istog razloga kao i svi oko nje, kao i mi, jer socijalizam nije cool.
Nove-stare fasade ipak su samo fasade. Nedovršen projekt bolje prošlosti zapravo otkriva ono što možda ne želi, da se upravo na ovom području Osmansko Carstvo u Europi zadržalo najdulje.
Cijeli nacionalistički projekt najviše me podsjeća na knjigu Milorada Pavića “Hazarski rečnik”, izmišljenu kroniku o narodu nestalom prije više od tisuću godina, spoj nekih povijesnih elemenata i legendi, a najviše piščeve imaginacije.
Ovaj roman o stvaranju nacionalnih mitova, vrlo popularan 80-ih, trebao bi biti obavezna literatura u školama, ne samo u Makedoniji nego svim državama koje se bave konstrukcijom nacionalnog identiteta. Pavić je želio, kako je izjavio “od književnosti napraviti istinu”. U Makedoniji su ovu ulogu dobili kiparstvo i arhitektura.