Jeste li za to da se Ustavom Republike Hrvatske zabrani kazneni progon svećenika, biskupa i nadbiskupa Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i vjeroučitelja zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta?
Odgovor na ovo nevjerojatno “referendumsko” pitanje je, naravno, NE.
Vjerojatno ste već pročitali da je pitanje na plakatu, otisnuto masnim crnim slovima pod naslovom “Zaštitimo svećenike od progona za pedofiliju”, prošle subote građanima Zagreba postavio performance umjetnik Siniša Labrović. Na Tomislavovu trgu umjetnik je postavio štand, okitio ga hrvatskom zastavom i izvjesio plakat s pitanjem. U pitanju su u drugoj boji bile istaknute riječi “zabrani kazneni progon”. Na još nekoliko manjih plakata pisalo je: Spasimo čast Katoličke crkve. Dakle, građanin koji se približava štandu uočio je zastavu, riječ svećenik i zabrana, kao i čast Katoličke crkve. Jasno je bila vidljiva, iako ne istaknuta, i riječ pedofil i to u samom naslovu. Odjek nije bio veliki jer se istovremeno odvijao “Hod za život” koja mu je, kaže Labrović, “smanjila bazu”. Očito, ljudima je bila dovoljna zastava i nekoliko riječi da pristupe, izvade osobnu kartu i daju svoj potpis. Potpisivali su ne raspitujući se podrobnije osim njih nekoliko, ali niti ne shvaćajući da se radi o umjetničkom činu a ne stvarnoj akciji skupljanja potpisa. “Ne znam je li u pitanju informativna, intelektualna ili obrazovna potkapacitiranost, ali oni koji upravljaju tom masom, a tu prije svega mislim na konzervativne udruge i stranke, točno znaju kome se obraćaju i najstrašnije je što manipuliraju tim ljudima da se okreću protiv samih sebe, a u korist ciljeva svojih idola”, rekao je.
Zapravo je ovom akcijom potvrdio ranija iskustva raznoraznih peticija, ali i pravog referenduma, onog recimo za promjenu definicije braka, kao i budućeg koji najavljuje Narod odlučuje, o promjeni izbornog sustava. No nismo jedini koji glasaju tako - u Velikoj je Britaniji dan nakon referenduma o izlasku iz EU najtraženiji pojam na Googleu bio upravo - Brexit!
Labrović je pokazao da je za peticiju ili referendum o bilo čemu dobro ako uključuje poluge koje glasači prepoznaju i koje ih upućuju na “automatski pilot”. Naravno da umjetnik nije slučajno nego upravo s namjerom uzeo kao temu zaštitu svećenika pedofila, da bi pokazao kako i najapsurdnije ideje mogu proći jer sve ovisi o prezentaciji i o tome kako se postavlja pitanje. Postavljanje pitanja znanost je za sebe i zapravo rezultat će umnogome ovisiti o tome kako se ono formulira.
Lažna je peticija i pitanje za mogući referendum u tom smislu je uspješan i zanimljiv pokušaj testiranja naše političke stvarnosti, iako je srećom bilo tek par desetaka potpisnika. Iz njihova se potpisivanja dalo iščitati dvije važne stvari. Prva je da ljudi potpisuju emocijama, odnosno da je dovoljno istaknuti simbole s kojima navodna peticija ima veze. Zatim, da je dovoljno te simbole upotpuniti nekim ključnim riječima, bez potrebe da se navodi cijeli, namjerno dugački, komplicirani tekst peticije jer ga ionako nitko nema volje pročitati. Ako je tu hrvatska zastava koja sugerira domoljublje, a riječ Katolička crkva religiju u Hrvata, mora da je u pitanju nešto važno za opće dobro - pa makar i zaštita pedofila. Vjera je dakle a ne razum suština postupka potpisivanja peticija, u ovom slučaju vjera u simbole.
Na žalost u cijeloj priči nema mjesta smijehu ili je taj smijeh prilično gorak.
Naravno da ovakva manipulacija simbolima, riječima i pitanjima nije nikakva novost i da to znaju svi koji se bave marketingom. No znaju to dobro i oni koji se bave politikom, što je u ovom pokusu daleko važnije. Satira je poput ogledala koje nam pokazuje naše pravo lice. Ovdje pokazuje ne samo o čemu sve narod može odlučivati potpisom bez razmišljanja (i o čemu je već odlučivao) nego i kako. Svakako ne glavom. No njegov satirični komentar implicitno se odnosi i na sam institut referenduma. Kada se upotrebljava odnosno pokreće? Kada je potrebno političko pokriće za donošenje neke odluke ili akcije (referendum o EU, promjena definicije braka) - ili pak kada se politika ne usuđuje odlučivati pa treba pokriće u “glasu naroda”. Dakle, referendum može biti izraz slabosti. Važno je znati da je ovaj institut u Hrvatskoj oslabljen smanjenjem postotka obaveznog izlaženja sa 50 na svega 10 posto potpisa birača.
Ispada da ne samo da bilo tko može pokrenuti peticiju za referendum o gotovo o bilo čemu (što je sasvim u redu), nego da nije teško skupiti dovoljno potpisnika. Recimo, inicijativi Istina o Istanbulskoj nedostaje još svega 160.000 potpisa.
Labrovićeva nas provokacija navodi na razmišljanje o važnim pitanjima: ima li referendum, kao neka vrsta direktne demokracije, smisla ako je dovoljno samo 10% glasova? Odlučuje li na referendumu narod - ili pak dobar politički marketing?