Na kraju ovogodišnje turističke sezone, vijesti su odlične: rekordan broj posjetitelja odnosno noćenja, velika zarada. Zadovoljni ugostitelji, država, lokalna zajednica... svi osim konobara, sobarica, kuhara, onih bez kojih turizma ne bi ni bilo. Oni su nezadovoljni uvjetima, rade po cijele dane na nogama bez odmora, često bez adekvatnog smještaja i još su potplaćeni. Oni su, naime, sezonci.
Ali, sezonci više nisu samo turistički radnici. Fenomen privremenog posla proširio se na razna zanimanja. Sin jedne moje poznanice nakon završenog studija filozofije - već tri godine povremeno mijenja nastavnice raznih predmeta kad odu na porodiljni. U međuvremenu obavlja poslove za neku kompjutersku tvrtku, jednako povremeno i privremeno. Kao i doktorica književnosti koja živi od rada na ugovor na telefonskoj prodaji TV paketa. Najviše su zabrinuti roditelji, a mladi se već prilagođavaju situaciji jer što im drugo preostaje.
To je, naime, nova stvarnost, u kojoj jednako nesigurno žive oni koji konobare i čiste sobe i znaju da je posao samo sezonski, kao i oni koju su završili fakultete. Posao, kad ga nađu, neće nužno imati veze sa studijem, bit će samo privremen, neizvjestan i vrlo vjerojatno slabo plaćen. Za velik broj mladih na tržištu rada je tako. A radnički sindikati, koji bi se trebali brinuti za plaće i uvjete rada svih, a ne samo stalno zaposlenih, niti ne spominju ovu vrstu povremenih i privremenih radnika. Kao društvo posve smo svjesni da je jedini siguran i stalan posao onaj u državnoj administraciji. Zato i postoji takozvano uhljebljenje, zapošljavanje po partijskoj liniji.
Stalni posao i puno radno vrijeme, redovna plaća i redovni odmor o kojem sanjaju roditelji naše nezaposlene mladosti bili su pravilo u 20. stoljeću i u jednom drugom političkom i ekonomskom sistemu. Pola radnog vremena i honorarni poslovi bili su tada izuzeci, a dodatno se zarađivalo u “sivoj ekonomiji”. U novije vrijeme sam se pojam zaposlenosti promijenio pa, osim stalnog zaposlenja, imamo brojne varijante: privremeni, rad na određeno vrijeme, sezonski, vezan uz određeni projekt, na pola radnog vremena, samozaposlen i slično. Zajednički nazivnik im je da su svi ti poslovi nesigurni i privremeni, kao i da je to postala norma u onome što se zove gig-ekonomija. A radnici, kako se oni zovu po novome? Zovu se prekarijat. Nema više socijalne države koja će se brinuti za njih, odnosno ima je još samo tamo gdje ima i novca za takvu brigu - primjerice, u Švedskoj.
Naravno da sada vlada mantra o prilagodljivosti i fleksibilnosti radne snage. Oni koji se žele zaposliti moraju biti svjesni toga da će možda raditi nekoliko poslova paralelno, npr. ujutro raditi u školi, a popodne voziti za Uber ili pružati njegu starijima u njihovu domu. Stručnjaci već dugo tvrde da će samo oko 30 posto uživati povlasticu stalnog zaposlenja. No, mora li neizostavno biti tako? Moraju li novi radnici mirno prihvatiti situaciju i sve što ona mijenja, odnosno donosi sa sobom. Ako pitate zabrinute roditelje s početka priče, reći će vam da su oni jedva čekali da se odsele od roditelja, dok se ovi danas ne miču iz svoje dječje sobe. A i gdje da se maknu, od čega da plaćaju stan? Ekonomske, psihološke, a bogme i demografske efekte osjećaju i ovdje kao i u Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer - ili bilo gdje gdje vlada gig-ekonomija.
Pete Roberts sa Sveučilišta Napier iz Edinburgha nedavno se u BBC Capitalu u tekstu “How the gig economy creates insecurity” pozabavio upravo negativnim posljedicama ove fleksibilnosti. On piše kako je i u prijašnjim vremenima u nekim područjima nesigurnost bila norma, npr. u građevinarstvu, agrikulturi, pomorstvu i industriji zabave - no sada se nesigurnost sve više širi, jer nove tehnologije to olakšavaju. No, ideja bezbrojnih mogućnosti karijere dolazi, ustvari, od profesionalaca sa znanjem koje mogu dobro unovčiti, ona ne vrijedi za taksiste ili kurire, odnosno za loše plaćene poslove.
Veličanje fleksibilnosti radne snage ide na ruku poslodavcima koji gledaju kako smanjiti svoje troškove i rizik na račun zaposlenika te sklapaju ugovore koji sve više smanjuju radnička prava. Ali, to ne znači da ih radnici moraju prihvatiti, piše Roberts. Naime, ako je nužna prilagodba tržištu, nužan je i otpor uvjetima. Inače se zbog nemogućnosti planiranja i opće nesigurnosti stvara dugotrajan socijalni sukob u društvu.
Otpor je utoliko teži, jer nema jedinstva radnika i teško ga je stvoriti u uvjetima nesigurnih poslova. Ali, nedavni protesti osoblja McDonald’sa u Velikoj Britaniji ulijevaju nadu da je to moguće. Fleksibilnost je dobra samo do određene granice, zato treba naučiti mlade da štite svoje interese, zaključuje Robertson svoj tekst.
U zemljama poput naše, gdje je nezaposlenost ogromna, naravno da će ih biti znatno teže osvijestiti, čak iako su donedavno, paradoksalno, njihovi roditelji uživali privilegije socijalne države. Oni će ili i dalje sjediti roditeljima na grbači ili će otputovati trbuhom za kruhom, u države u kojima će poslovi biti jednako privremeni i nesigurni, ali možda bolje plaćeni.
Ono o čemu se malo govori su moguće političke posljedice gig-ekonomije. Nesigurnost poslova i gubitak nade ljude vodi u zagrljaj demagogije, a najbolji primjer za to je Amerika, koja je za predsjednika izglasala Donalda Trumpa.