Upravo je objavljeno izvješće o utjecaju klimatskih promjena na život na Zemlji. Taj dokument IPBES-a (Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services) zapravo je dugačak popis strahota koje se odvijaju pred našim očima i koje čovječanstvo tek očekuju. Temelji se na tisućama istraživanja i znanstvenih radova. U kratkoj verziji podijeljen je predstavnicima više od 130 zemalja koji su se prošli tjedan sastali u Parizu, a njima je i namijenjen.
Ovo je ujedno i najozbiljnije upozorenje o izumiranju oko milijun vrsta u nekoliko sljedećih desetljeća, o nestanku četvrtine svih biljaka i životinja ubrzanim tempom i o posljedicama koje su već takve da i sam opstanak života na Zemlji dolazi u pitanje.
Dugi popis upotpunjuju i projekcije, od kojih je, za ravnodušne i skeptike, možda dovoljno izdvojiti samo dvije: klimatske promjene i propadanje tla do 2050. uzrokovat će smanjenje usjeva godišnje za 10% - u nekim krajevima čak do 50%. U prijevodu, to znači da će hrane biti premalo, a u dijelovima svijeta zavladat će i glad. A glad i klimatske promjene uzrokovat će migracije, kako izvještaj navodi, između 50 i 700 milijuna ljudi.
Naime, čak i ako nismo skloni na klimatske promjene gledati kao na posebno opasne, a upozorenja znanosti smatramo pretjerivanjem, pa ako ove brojke i prepolovimo, nemoguće je ne upitati se: kamo će svi ti ljudi migrirati? Neke će posljedice razvijeni svijet osjetiti kasnije, ali ne i migracije koje se već događaju i zapravo su nezaustavljive. Pomisliti da će, recimo, Europa nekim čudom ostati pošteđena naprosto je koliko glupo, toliko i neodgovorno.
Ali u najdramatičnijem upozorenju dosad podaci su previše apstraktni. Ljudska bića nisu samo racionalna i treba nam nešto da te apstrakcije prevedemo na drugi jezik, jezik emocija. Tek kad u fantastičnim dokumentarcima “Klimatske promjene: činjenice” ili “Naš planet” Davida Attenborougha vidite plamenca koji umire od žeđi, pingvina koji očajnički traži svoje mladunče na stijeni na kojoj ih je milijun jer im se smanjilo stanište ili sjevernu medvjedicu koja izgladnjela luta s mladunčetom na ostatku ledenjaka - problem dobije dimenziju koja ga čini razumljivim.
Dakako, ništa od toga nije ni novo ni nepoznato. Znamo za udvostručenje broja stanovnika na Zemlji u 50 godina, zagađenje mora, plastični otok usred oceana, otrove koje jedemo i pijemo. Znamo i zašto, uzrok je ljudska pohlepa. Znamo i previše, ali činimo premalo, i kao pojedinci i kao društva. Pa iako kombinacija informacija i dokumentaraca, reportaža itd. dočarava uvjerljivu sliku stanja, i ledene sante i bujne prašume i posljednji primjerci žabe ili nekog kukca, sve je to i dalje ipak daleko od nas i naše osobne odgovornosti.
Upravo između tih strašnih činjenica i jakih emocija, između svijesti o prijetećoj katastrofi i našeg svakodnevnog ponašanja psihološki, ekonomski i na svaki drugi način teško je uspostaviti izravnu vezu sve dok odgovornost ostaje samo na pojedincu. Napori pojedinca nisu dovoljni, jer ne može sam promijeniti situaciju. Potrebno je organizirano djelovanje koje je moguće jedino na razini zajednice - sada već u suradnji cijelog svijeta - uz pomoć vlada i njenih institucija, uvođenjem ozbiljnih mjera. Njihova nebriga kod osviještenih pojedinaca stvara dodatnu frustraciju i osjećaj bespomoćnosti...
Nedavno sam se u Bostonu odvezla automobilom do susjednog gradića na jugu udaljenog sat vremena vožnje. U nedjelju prijepodne autocesta je bila zakrčena kao i bilo kojeg dana u tjednu u bilo koje vrijeme. I to uglavnom velikim automobilima koji mnogo troše, jer je benzin trostruko jeftiniji nego u Europi. U Americi su ljudi ovisni o vlastitom automobilu više nego u Europi. Do centra grada ili susjednog, 100 kilometara udaljenog gradića u kojem rade ljudi se mogu odvesti jedino automobilom. I kad vidiš tu rijeku automobila na cesti, moraš se upitati kako to promijeniti, kako uvesti razliku između potrebne i nužne vožnje automobilom, kako racionalizirati samo taj jedan jedini segment života? Za to bi trebalo promijeniti navike ljudi, što je najteže.
Ova klimatska kriza i katastrofa kojoj se približavamo uglavnom je posljedica ljudskog djelovanja. No upravo ta činjenica, kažu, daje i šansu za promjenu. Ali ne pod pretpostavkom da klimatske promjene držimo nekom vrstom luksuza kojom neka se bave bogati jer imamo važnijih problema. Uz ovakvo razmišljanje, posve apsurdno djeluje upozorenje znanosti da imamo 12 godina da smanjimo emisiju štetnih plinova i tako spasimo - sebe. Zdravom razumu koji kaže da ne možemo sebi dozvoliti da nešto ne poduzmemo nemoguće je više odgovoriti “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu”.
Jer kad govorimo o budućnosti, jasno je barem toliko da je danas teško govoriti o boljoj budućnosti. Nadajmo se da ni sama riječ neće vrlo skoro postati besmislena.