Prevarili ste se ako ste vjerovali da generacija žena rođenih 1940. - 1950., onih koje su doživjele feminizam ili pokret žena za ravnopravnost, kako god to zvali, nema što reći o starenju žena. Doduše, ova tema ni među feministkinjama nije baš popularna, a u društvu je tabuizirana. Naime, dozvoljeno je o tome pisati i govoriti, ali s dozom humora na svoj račun, po mogućnosti u formi autoironije - takva je knjiga Nore Ephron “Mrzim svoj vrat”. Nije ni čudo, jer cijela zapadna kultura tjera ženu da izgleda mlađe i da ne odaje svoje godine. Tako ženski žurnali tvrde da su pedesete nove četrdesete, šezdesete nove pedesete i tako dalje. Istina je da zbog svega onoga što joj danas stoji na raspolaganju, od načina prehrane, gimnastike, kozmetike i mode, žena zaista može djelovati mlađe od svoje dobi. Ali cijela je priča proizvod ogromne kozmetičke, modne i industrije plastičnih operacija, koja živi od vjere žena da je moguće zadržati mladenački izgled - po mogućnosti što dulje, čak i kad već djeluje nakaradno. Danas, kad su nam na raspolaganju sva ta sredstva, nekulturno je izgledati loše i nenjegovano.
Sjetimo se samo nedavnog zgražanja kada se švedska umjetnica Arvida Byström fotografirala s neobrijanim nogama. Ne obrijati noge i pazuhe, ne obojiti sijedu kosu, to djeluje gotovo kao neka vrsta protesta, izazova uvriježenim predodžbama o ženama. Uglavnom, nepristojno je i izaziva ne samo komentare nego i pogrde tipa baba i lezbijka (a što ima loše u babama i lezbijkama, nije baš jasno). Kao primjeri, odnosno ideali savršenog izgleda pojavljuju se glumice i manekenke, zvijezde koje su plaćene da reklamiraju raznorazne proizvode iako po svoj prilici svoj izgled mogu zahvaliti ponajviše genima. Većini žena ne preostaje drugo nego da se, sredstvima kojima raspolažu, prilagode vladajućem standardu ženske ljepote koje je, bez obzira na rasno i etničko šarenilo, prilično jednoobrazno. Svi znamo kako izgleda idealna ljepotica, koje mjere mora imati, kakvu kosu, kakve zube, koliko duge noge...
Kada je mladost (brzina, energija, snaga) vrijednost po sebi, treba dakle pošto-poto biti mlad. To vrijedi i za muškarce, ali ne na jednaki način, barem kad se radi o izgledu. Kriteriji muškosti - za razliku od ženskosti - različiti su. Starenje muškarca ne nosi društvenu stigmu. Oni mogu i uvijek su mogli svoju muškost demonstrirati na druge načine, a ne izgledom i odijevanjem. Muškarac pedesetih godina neće nužno poželjeti da izgleda kao mladić sve dok ima moć, novac ili oboje. A sada više ne moraju ni strahovati od seksualne nemoći jer je izmišljena Viagra. Tako da, bez obzira na sav napredak u izjednačavanju prava postignut u posljednjih pet desetljeća, ostarjele žene u još uvijek patrijarhalnom društvu pate od dvije vrste diskriminacije: one na osnovu spola, zvane seksizam - kao i one na osnovu dobi, zvane dobizam. Zato se može reći da je odnos prema starenju žena pravo mjerilo njihove diskriminacije u nekom društvu.
Za feministkinje, prilagođavanje vladajućem modelu ženske ljepote znači podčinjavanje vrijednosnom sistemu koji ga nameće, a u kojem se žene vrednuju prvenstveno po izgledu. One odbacuju taj model i priklanjaju se prirodnom starenju pa se izlažu omalovažavanju i uvredama većine. Neke, pak, veličaju starost kao oslobođenje od uobičajenih odgovornosti, vrijeme osobne slobode koje konačno žena može posvetiti sebi i svojim interesima (ako je, naravno, pripadnica srednje klase). Ovaj pristup ima svoje pristaše, pa tako zvijezde izjavljuju kako život počinje u šezdesetoj ili sedamdesetoj. Nedavno je Ashton Applewhite, autorica manifesta protiv dobizma, objavila tekst o sijedoj kosi.
Žene boje kosu ne bi li izgledale mlađe. Kako bi bilo da sijedu kosu proglasimo lijepom i da se sve žene prestanu bojiti? Jer bojenje je ukorijenjeno u sramu od nečega čega se ne treba sramiti, pa žene zapravo kao da tim postupkom same sebe diskriminiraju i sudjeluju u vlastitom podčinjavanju. Naime, kada žene sude druge prema godinama, one same jačaju dobizam, seksizam, moć izgleda i patrijarhat. Što dakle činiti, pita se Applewhite?
Odgovor je udruživanje i mobilizacija, kakvu su žene već iskusile u borbi protiv seksizma. No da bi pokret postao moćan, žene bi trebale prestati negirati starenje i prihvatiti ga. Imamo izbora, zaključuje i navodi primjer glumice Frances McDormand koja svoje lice naziva mapom i odbija plastičnu operaciju koja bi s njega uklonila njenu prošlost. Ali žene će, čak i da se ujedine, teško dobiti ovu borbu. Protivnik im nisu samo predrasude nego i cijela industrija ljepote koja profitira na nesigurnosti žena.
Nedavno je 69-godišnja Maye Musk, manekenka, nutricionistica i dijetetičarka (i majka izumitelja Elona Muska), postala model za kozmetičke proizvode Cover Girl. “Starenje je dobro. Postaješ samopouzdana, lakše se nosiš s udarcima. Ja sam model za svoje vršnjakinje, ne skrivam godine, ne govorim da mi je 50”, kaže ona.
Zaista, rijetko kada žena tih godina nosi kampanju ljepote ili se nađe na naslovnici modnog magazina. To se, naime, događa samo i isključivo onda kada ta žena NE izgleda kao da ima svoje godine. Dovoljno je vidjeti njenu fotografiju da biste shvatili kako je Maye Musk iznimka koja potvrđuje pravilo. Iako u godinama, ipak je ljepotica koja djeluje puno mlađe. Premda je ova vijest naišla na pozitivne komentare žena, naravno da bi druge žene njene dobi - pa čak i njezine profesije - teško došle u obzir za Cover Girl.