Jednog dana, možda već i vrlo skoro, u redakcije hrvatskih medija stići će obavijest: “Davor Bernardić više nije predsjednik SDP-a”. Dobre su šanse da nitko neće reagirati. Stranački portparol će sjediti uz svoje računalo, nervozno mišem klikati “refresh” tipku svog preglednika, iščekujući da se na domaćim portalima pojavi prijelomna vijest. Ali reakcije niotkud. Potom će provjeriti svoj e-mail račun, baciti pogled na kalendar provjeravajući da možda nije neki praznik, a onda otvoriti rokovnik i potražiti broj mobitela nekog od urednika vodećih nacionalnih medija. “Halo, dobar dan, zovem iz SDP-a. Poslali smo vam priopćenje povodom odlaska predsjednika stranke, pa me zanima hoćete li ga objaviti?” “Aha, vidim sad... pa što nismo već mi izvještavali o tome”, upita ga nezainteresirani glas s druge strane.
“Kako mislite da ste već izvještavali?” “Pa pisali smo da će Bernardić biti smijenjen kad je tu inicijativu pokrenuo Mrsić, pa onda kad su mu pisali pismo, pa kad je bila peticija, pa nakon sastanka u Kamanju, pa kad su mu pripremili prepad na sastanku Glavnog odbora...” “U redu, u redu, razumijem, ali sad je definitivno. Bernardić je otišao i trebalo bi o tome obavijestiti javnost.” “OK, u pravu ste. Sad ću vas spojiti s kolegama koji uređuju osmrtnice”... Ovaj karikirani razgovor, dakako, neće se voditi jednom kad i ako Davor Bernardić bude svrgnut s čela SDP-a, no možda bi trebao.
Poput neobuzdanih pastira iz Ezopove bajke, njegovi stranački protivnici već mjesecima svakih nekoliko tjedana bučno proglašavaju njegov pad, samo da bi se ti proglasi pokazali neistinitima, a okupljeni novinari razočarani i praznih notesa vratili u matične redakcije. Koliko god SDP bio važna stranka, a rušenje Bernardića izvjesnost čija je realizacija tek pitanje trenutka, prije ili poslije mediji će odlučiti raskrinkati ovaj blef. Najnoviji puč tako je zakazan za ovu subotu i sastanak Glavnog odbora stranke, a u duhu dosadašnje tradicije već je počela i topnička priprema kroz medijske najave o tobožnjem dogovoru svih suprotstavljenih stranačkih frakcija. Ipak, ako je suditi po dosadašnjim iskustvima, taj je dogovor u najmanju ruku dvojben. Bernardićev opstanak na čelu stranke oduvijek se vezao uz podršku koju mu daje Zlatko Komadina, njegov primorsko-goranski ogranak stranke i ostale stranačke organizacije koje djeluju u sinergiji s njim.
Pa kad je Komadina u svom poznatom “pitijskom” stilu počeo upozoravati da je “interes stranke iznad svih”, te spekulirati da bi Bernardiću stranka trebala ponuditi visoko mjesto na listi za Europski parlament, mnogi su to protumačili kao jasan znak da aktualni šef stranke Komadininu podršku više nema i da su mu dani na toj poziciji odbrojani. Ipak, kao i kod bilo čega što se danas događa u SDP-u, tako i kod ovoga postoji nekoliko ozbiljnih ograda. Naime, za Komadinu i njegovu frakciju Bernardićev odlazak s čela stranke ima smisla samo ako oni zadržavaju kontrolu nad situacijom. Taj bi uvjet bio ispunjen ako bi Bernardić podnio ostavku, pa bi - prema statutarnim odredbama - baš Komadina preuzeo vođenje stranke i pripremu konvencije na kojoj će biti izabran novi predsjednik stranke. No, ako Bernardić bude smijenjen, saziva se hitna konvencija i kreće u izbore. Na kojima, dakako, i sam Bernardić može sudjelovati, pa i opet pobijediti.
A to, opet, Davor Bernardić jako dobro zna, pa zato i ne pomišlja na bilo kakvo povlačenje, već čeka da ga, u najgorem slučaju, njegovi protivnici svrgnu, pa da stekne potencijal “žrtve” kao zalog nekakvog nastavka političke karijere. I ta pat-pozicija zapravo je nerješiva, sve dok netko od igrača ne odluči preuzeti barem malo rizika, ugroziti vlastitu trenutnu poziciju i poremetiti status quo. Hoće li se to dogoditi ove subote? To nitko danas ne može prognozirati, barem s bilo kakvom dozom sigurnosti. Ono što se može prognozirati jest što će se dogoditi ako se zainteresiranoj javnosti servira još jedan “ćorak”. Besmisleno je ponavljati zapažanje da ekipa koja ne uspijeva srušiti Bernardića teško može aspirirati rušenju Plenkovića. Slavni ekonomist John Maynard Keynes navodno je jednom primijetio kako “u dovoljno dugom vremenskom roku svačiji postotak preživljavanja iznosi nula”. Bude li unutarstranački pozicijski rat u SDP-u trajao dovoljno dugo, pobjednik - tko god on bio - neće zanimati nikoga. Izvještaj o njemu bit će objavljen među osmrtnicama.