Počinju se nazirati prve ozbiljne pukotine u europskoj politici monetarnog popuštanja popularno zvanog Quantitative Easing (QE). Inače vrlo samouvjereni guverner Europske središnje banke, Mario Draghi, počeo je hodati europskim kontinentom i pričati kako njegova monetarna politika treba podršku strukturnih reformi ciljanih podizanju produktivnosti. Nije to samo pritisak na konzervativne fiskalne vlasti Njemačke, iako se Draghi trudi da ispadne tako, već i svojevrsno priznanje kako ideja otkupljivanja vrijednosnica i prenošenja duga i bilanci centralne banke ne funkcionira kao neki naročiti ekonomski akcelerator, niti proizvodi 'pristojnu' inflacijsku stopu, onakvu kakva bi značajno pripomogla obezvređivanju opasnih javnih dugova pojedinih europskih zemalja koje već tradicionalno imaju problema s održivošću javne potrošnje. Baš kao ni politika ekstremno niskih, pa čak i negativnih kamata.
Temeljni cilj QE-a programa kombiniranog s politikom ekstremno niskih kamata svugdje je, pa tako i u EU, bila pomoć fiskalno neodgovornim vlastima ili još neodgovornijim dijelovima financijskog sektora, a cijela akcija se maskirala brigom za rast BDP-a, nezaposlene i siromašne. Sada je i taj temeljni, prikriveni cilj vrlo upitan. Zašto se onda nastavlja s politikom QE-a i niskih pa i negativnih kamata?
Problem je u tome što monetarne vlasti sad ne mogu samo tako priznati kako je QE u kombinaciji s mini kamatama bio ekstravagantni eksperiment zbog toga što A) imaju strah od izlaska iz neortodoksne monetarne politike jer se boje političkih i karijernih posljedica kolapsa na financijskim tržištima te B) jer u povijesti još zapravo nije zabilježen primjer uspješnog izlaska iz takvih programa. Japanci, koji su prvi ušli u cijelu priču, vrte se kao u začaranom krugu te pokušavaju smisliti nove, još bizarnije modalitete QE-a. Sjedinjene Države, koje su bile najbliže ideji barem laganog i puževski sporog dizanja kamata, potpuno su paralizirane strahom od očigledno nestvarnih valuacija na svojem dioničkom tržištu. Švicarci zbog relativne snage franka doslovno nemaju izbora. I tako redom. Svima je zajedničko da su nalik junkiju koji se više ne može odreći svoje redovne doze narkotika. Uživanje u eksperimentiranju s nečim novim davno je nestalo, a brige rastu, baš kao i strukturalni problemi.
Dokaz kako je Draghi svjestan da je u problemima ogleda se i kroz njegove izjave prema kojima "...do danas malo znamo o distribucijskim konzekvencama nekovnencionalnih alata koje smo koristili". Nije zapravo točno da uopće ne znamo kakve su to 'distribucijske konzekvence'. Poprilično je razvidno da je najviše koristi od ekstravagantnih monetarnih politika imao soj onih najbogatijih spekulanata na tržištima kapitala bez obzira na to radi li se o financijskim institucijama ili pojedincima. Isto tako, na tržištima kapitala najbolje su prošle najbogatije, odnosno najmoćnije države. Razne Italije, Francuske, Španjolske… koje pomažu Draghiju da u Europskoj središnjoj banci doslovno preglasa njemačku struju i njihove zdravorazumske pobornike, tek je malo potpomogla svojim lokalnim političarima kupivši im vrijeme, ali je najveću korist izručila - Nijemcima.
Postoji i univerzalna, planetarna žrtva eksperimentiranja monetarnom politikom. To su štediše.
Trenutačno izgleda kako je velika šansa da se više nikad ne vrati vrijeme pristojnih kamata na štednju. Možda već živimo u dobu u kojem će kreiranje konzervativnih i stoga sigurnih štednih mirovinskih planova postati nemogućom misijom. Je li realnost dugoročno promijenjena ili će se dogoditi lom koji će stvari barem djelomično vratiti na staro?
Seljački instinkt govori da bi doba ekstremno niskih ili negativnih kamata stvorenih velikom birokratskom intervencijom centralnih bankara mimo bilo kakve tržišne logike vrlo lako moglo završiti svojom suprotnošću; erom vrlo visokih kamata.
No, prije nego što se to dogodi, može se pretpostaviti da će japanski, europski, američki… monetarni 'vizionari' ispucati zadnje preostale ćorke. Osigurat će da taj ćorak bude glasniji ali dojmljiviji od dosadašnjih. Ipak, ostat će ćorak.
Što bi mogao biti ćorak? Pa govori se, recimo, sve češće o helikopterskom novcu. Pojednostavljeno rečeno centralne banke novac bi dijelile direktno građanima kako bi potakle potrošnju. Iako to zvuči bezumno već zbog toga što bi esencija novca trebalo biti povjerenje u vrijednost novca te je potpuno nejasno zašto bi trebali kolektivno vjerovati novcu koji nam se dijeli ex nihilo, uopće nije isključeno da se tako nešto neće dogoditi. Sigurno je samo kako neće dugo trajati. Čak postoje dokazi kako je dosta očigledno da se ideje bjesomučnog trošenja podijeljenog novca neće realizirati jer dio ljudi ostaje štedljiv. Argentinci su već eksperimentirali s novčanicama s istekom trajanja, ali ni u tom eksperimentu nisu sve novčanice potrošene.
Vjerujemo da je i japanskim policy makerima sve postalo jasno kad su u porušenim japanskim kućanstvima nakon katastrofe u Fukushimi otkrivali velike količine novčanica u madracima. Vjerujemo da će se i u Europi, gdje se trenutačno velikim štedišama počinju nuditi neobično niže kamate nego malima, monetarne magle vrlo brzo razbistriti. Na elementarnoj, ljudskoj razini neobično povjerovati kako su štednja i štedljivost nekakvo zlo ili nepotrebni te da svijet treba povijesni salto mortale koji će red na svijetu postaviti naglavačke. Ako u Hrvatskoj ipak prođe ideja helikopterskog dijeljenja novca, predlažemo da dijeljenje ide preko dnevnih novina. Uz Jutarnji od 8 kuna, svatko neka dobije 100 kuna.