VIJESTI IZ LILIPUTA

Slučaj Bene: krah HDZ-ove politike principijelnosti

Split, 290610.
Splitskih plaza koje su ciste kao i samo more.
Na fotografiji: detalj s plaze Bene.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić / CROPIX

Koncem travnja prošle godine županijska skupština Splitsko-dalmatinske županije donijela je jednu od onih odluka kakve priobalne županije donose na desetke te koje obično ostanu ispod radara javnosti. Dodijelila je koncesiju za jednu bračku plažu tvrtki koja se zvala Sport B, a koja u tom trenutku nije imala ni prihoda ni zaposlenika.

Business as usual - rekli biste, i ne biste bili u krivu. Odluka srednjodalmatinskih vijećnika, naime, za hrvatsku političku zbilju i nije bila ništa doli dnevna, mala svinjarija. Ali, taj put stvari su bile nešto drugačije. Naime, plaža za koju je dodijeljena koncesija nije bila tek obična plaža, nego najfotogeničniji dio čitave jadranske obale - bolski Zlatni rat. O toj plaži ovisila je te i dalje ovisi ekonomija jedne dobrostojeće općine, općine koja je - k tomu - imala više puta posvjedočenu kulturu građanskog otpora.

Tvrtka koja je dobila koncesiju dobila ju je najviše zahvaljujući političkom burgijanju i privatnim vezama s desnim krilom vladajućeg HDZ-a. Povrh toga, sve se to skupa događalo u jedinom razdoblju političkog života kad se hrvatski političari pretvaraju da su bolji nego što jesu. Dakle - usred izborne kampanje.

Kad je eksplodirala afera, stvari su se događale brzo. Premijer Plenković pozvao je splitskog župana Ževrnju u Zagreb na ribanje. Stranka ga je uklonila s mjesta kandidata za župana i na tu poziciju kandidirala Blaženka Bobana. Ministarstvo je u naglo probuđenoj ognjici birokratske efikasnosti hitro poništilo natječaj, a koncesiju je dobilo mjesno komunalno poduzeće. HDZ je popeglao i sanirao aferu te dobio izbore u županiji u kojoj bi HDZ pobijedio i da za župana kandidira kapetana Šljivančanina. Javnost je u aferi Zlatni rat upoznala novi, zgodan osjećaj: kako to biva kad mediji i angažirani građani bar u nečem sitnom političare stjeraju u kut.

Od tada je prošlo jedanaest mjeseci. A samo jedanaest mjeseci kasnije svjedočimo reprizi istog slučaja, samo ovaj put nemjerljivo skandaloznije. Skupština Splitsko-dalmatinske županije je (opet) dodijelila koncesiju na jednu od plaža. (Opet) ju je dodijelila firmi koja nema ni prihoda ni zaposlenika. Dodijelila ju je (opet) firmi koja s lokalnom politikom ima privatne veze, koje su ovaj put doslovno rodbinske. Ovaj put - međutim - nema ni reakcija na novinski skandal, ni promptne birokratske protuofenzive.

Ovaj put premijer Andrej Plenković nikoga ne zove u audijenciju, niti se sijeku glave. Ovaj put lokalni se i nacionalni politički vrh pravi mrtav. Pravi, zato ovaj put iza koncesije ne stoje politički rivali, nego partner koji se zove Željko Kerum. Pravi se mrtav, zato što za razliku od prošlog travnja sada nismo u kampanji - što znači da živimo u onom međuperiodu kad politika i političari mogu činiti bilo što.

Nazvana po davnom benediktinskom samostanu od kojeg je ostala samo arheologija, plaža Bene nalazi se u jedinoj uvali na sjevernoj, zaljevskoj strani marjanskog poluotoka. Riječ je komadu plitkog, bijelog pijeska u gustoj borovini, jedinoj pješčanoj plaži na marjanskom području. Još su socijalistički planeri Benama namijenili ulogu urbaniziranog punkta u zaštićenom šumskom području. U tom razdoblju na Benama je sagrađen lijepi, modernistički ugostiteljski paviljon, oko njega sportski tereni i dječji grad, a sama je obalna crta oblikovana zanimljivim intervencijama.

U trenutku kad je bio na poslovnom vrhuncu i netom se spremao ne skok u politiku, na plažu Bene je oko bacio Željko Kerum. Nakon desetljeća nesreće s kojekakvim koncesionarima Bene su dopale u koncesiju firmi Kerumova šogora koja će se o toj marjanskoj uvali “skrbiti” više od desetljeća. Kao i svi Kerumovi biznisi, i ovaj se izvrgnuo u poslovno porazni treš. Za nekoliko godina Bene su se pretvorile u plažni Šuto Orizari. Uvala je nagrđena hrpom pseudokamenih kućica od brizgane plastike, posvuda su metastazirali štekati, plaža se katastrofalno čistila, uokolo su iz zemlje virile žice i cijevi, subotom bi se iz kafića orile svadbe, a sam bi se lokal zatvarao zimi kad ne bi bilo kupača.

Bene su bile živi egzemplar onog pravila koje se može poopćiti i šire: da su plaže koje imaju koncesionara u pravilu prljavije, neuređenije i kaotičnije od onih koje ga nemaju. Povrh svega, Bene su se za obitelj Kerum izvrgnule i u poslovni fijasko: na kraju koncesije Kerumov je šogor ostao dužan Županiji punih milijun kuna.

Da se Kerum ne misli olako odreći sportskih terena i kafića, bilo je jasno još koncem prošle godine kad je pokušao opet dobiti koncesiju, ali ovaj put ne preko mrtve i zadužene šogorove firme, nego preko tvrtke koja prodaje sjemenje i bio hranu. Ali - kako je to bilo “ono” doba, doba kad se uoči izbora političari prave dobri, ta je odluka poništena, a priča o Benama stavljena u frižider. Dosad.

Sada su, međutim, karte drukčije posložene. Izbora nema uskoro, a Kerum i njegova prpošna famiglia koalicijski su partner o kojem ovisi većina i županu Bobanu i gradonačelniku Splita Krstuloviću Opari. Ono što je vrijedilo u aprilu ‘17. stoga više ne vrijedi u ožujku ‘18. Tako je ove srijede drugi Kerumov rođak - nećak Igor Sapunar - glasovima HDZ-a i HGS-a dobio koncesiju na Bene na 15 godina. U trenutku glasovanja opozicija je izišla iz dvorane, a koncesionarov otac Petroslav Sapunar - inače predsjednik županijske skupštine - “izbjegao” je sukob interesa tako što se u času glasovanja - makao u pokrajnju sobu.

Još se jednom - ukratko - potvrdila tvrdnja koju je svojedobno izrekao Ante Tomić: kad je u pitanju političko beščašće, Kerum i njegovi su kao Enterprise - otišli su dalje nego itko u nepoznati svemir. Kao političar, Kerum je u posljednjih 11 mjeseci našao perfektnu “tržišnu nišu”. I u gradu i u županiji on je mlađi politički partner, ne odgovara ni za što, ni za što nije kriv. Nad sobom ima teško oboljelog gradonačelnika i župana bez autoriteta. Na obje razine izbjegava odgovornost - ali istodobno jako pazi da ugrabi pozicije koje mogu generirati klijentistički kapital, od mjesta direktora opere do članstva školskih odbora. Slučaj Bene u tom je smislu perfektan “case study” koji pokazuje kako funkcionira Kerumova strategija političke grinje. Objesiš se za nekog tko odgovara, ukopaš se u toplo, gnjecavo tkivo i vučeš iz toga klijentističku korist.

Ali, priča o Benama nije priča o Željku Kerumu. Nije - jer oko toga tko je Kerum nema, niti je bilo iluzija, a oni koji su za njega glasovali i očekuju da se on ponaša ovako. Priča o Benama priča je o dvojici ljudi koji u slučaju Bena imaju grijeh nečinjenja, a taj je grijeh tim veći što je obojici jasno o čemu se tu radi. Jedan od njih je Krstulović Opara, a drugi Andrej Plenković.

Krstulović Opara stekao je simpatije (ne samo) splitske javnosti s nekoliko gesti koje su ukazivale na to da ga zanima javno dobro. Najkrupnija među njima je bila raščišćavanje žnjanskog platoa koje je ovih dana prešlo u drugu fazu finaliziranjem urbanističkog natječaja za novi, javniji i bitno manje izgrađeni Žnjan. Opara se tu uhvatio u koštac s puzećom privatizacijom obale kroz metastaziranje neplanskog ugostiteljstva. Ali, ono što se događa na Benama također je puzeća privatizacija obale kroz metastaziranje ugostiteljstva, samo u kudikamo vrednijem prostoru.

Pravila koje je postavio u jugoistočnom Splitu - međutim - najednom više ne vrijede u sjeverozapadnom, pa se Opara pretvara da ga se Bene ne tiču. Na pitanje novinara rekao je da su Bene isključivo stvar županije te diplomatski kazao da se on “na Kerumovu mjestu ne bi natjecao”. Splitska vlast, međutim, ne može se tako olako otresti odgovornosti za Bene. Oparin zamjenik Vela bio je jedan od članova povjerenstva koje je predložilo koncesionara, gradska ustanova i dalje brine o Benama kao zaštićenoj šumi, a Kerum je i dalje Oparin koalicijski partner. Gradska vlast na Benama šalje poruku da će se držati tvrdoglavo principa - osim ako se ti principi ne sudaraju s “našima”.

Skandal Bene - međutim - ima još jednog lateralnog suučesnika, a to je Andrej Plenković. U travnju prošle godine Plenković je političkim blitzkriegom dekapitirao župana Ževrnju zbog Zlatnog rata. Po svemu, osim po utjecaju na lokalnu zajednicu, slučaj dodjeljivanja koncesije za Bene je zapravo kudikamo gori skandal od prošlogodišnje afere Zlatni rat. Sada - međutim - nema blitzkriega, nema skidanja glava, nema blagotvorne intervencije iz ministarstva, nema ulagivanja lokalcima. Znamo - dakako - i zašto ne. Jer, ovaj put iza fantomskog koncesionara ne stoje unutarstranački konkurenti, nego potencijalni politički saveznik. I, da - da ne zaboravimo: ovaj se put sve to ne događa mjesec dana prije izbora.

Bene možda jesu majušna uvalica, borik uz plažu kakvih je na Jadranu desetine. Ali od ovog tjedna, Bene su i simbol. Bene su dokaz da postoje principi koji vrijede - ali samo u kampanji. Da postoje stvari koje ne smijete - ali samo ako niste dio političke koterije. Ako jeste, tada se pišu druga pravila, a fina se gospoda načas pretvore u šibicarske račundžije.

Izdvajamo