Vijest s kraja prošlog tjedna uzbudila je naciju: Nutella u Hrvatskoj nije jednaka kao ona u Njemačkoj! Dokazala je to analiza kvalitete proizvoda koju je provela hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan (SDP) u suradnji s Hrvatskom agencijom za hranu. Istraživanje je obuhvatilo 26 proizvoda iz Hrvatske i Njemačke, a osim kod Nutelle značajne razlike u kvaliteti su pronađene kod još četiri proizvoda: hrenovki Wudy, dječje hrane Hipp, Danoneovog probiotika Activia, Haribo gumenih bombona i deterdženta za pranje rublja Ariel.
Ovo istraživanje je, kao i prijašnja europska istraživanja, piše u vijesti od petka, potvrdilo opravdanost stava više od 80 posto naših građana koji misle da ih multinacionalne kompanije tretiraju kao građane drugog reda. “Moj posao je da Europska unija radi za ljude, a ovi rezultati su veliki doprinos rješavanju ovog problema na razini Unije”, rekla je Borzan koja je borbu protiv neetičnog poslovanja korporacija sebi postavila kao jedan od primarnih zadataka za trajanja njezina mandata u parlamentu.
Znači, tretiraju nas kao građane drugog reda. Što, međutim, ako smo to zaslužili? Tko je prvi počeo? Nismo li tu igru ”malih” s ”velikima” u kojoj imamo podređenu, ali i odgovornosti oslobođenu, pa zato lakšu ulogu malih, započeli baš mi i naši tada još predtranzicijski kolege iz istočne Europe kada smo, još u vrijeme bivše države, pristali da roba koja je vraćena iz izvoza - pretežno je riječ bila o konfekcijskoj odjeći vraćenoj zbog grešaka u proizvodnji – postane luksuznim artiklom na našim domaćim policama.
Oni koji imaju dalekosežniju memoriju lako će se sjetiti kako su sredinom prošlog stoljeća prvi za pošiljke vraćenog bofla saznavali ”neformalno povlašteni”, oni koji su imali ”nekog svog” u Nami, ili nekom drugom sličnom trgovačkom centru. To je bila ona međuklasa građana koja nije bila imućna, niti politički (partijski) povezana, ali je do vrhunca razvila umjetnost snalaženja. Tek kada bi oni obrali prvu garnituru vraćenih proizvoda, roba je stavljana na police, označena kao ”povrat iz uvoza”, bez naznake zbog čega je vraćena. Ti proizvodi bili su u pravilu nešto skuplji od ”običnih”, ali jeftiniji od prave uvozne robe ili odlaska preko granice. Luksuz za proletere.
Godinama kasnije, nedugo prije raspada bivše države, sami smo putovali preko granice po jeftinu robu za dnevnu uporabu. Riža iz kante, jer to je bilo standardno pakiranje za Hrvate u šopingu (a usput dobiješ i kantu! - govorili su putnici), kvalitetom i okusom naravno nije bila ni blizu onoj pakiranoj u trgovinama u središtu Graza, kamo se tada najčešće putovalo, ali bila je besramno jeftina i svima dostupna. Ionako smo bili navikli na temeljito pranje i prebiranje prije kuhanja. Slično je bilo s kavom, sirom, čarapama...
Od tada do danas i sami smo promijenili politički sustav, postali smo pravi potrošači, okrenuli smo se velikim i provjerenim svjetskim brendovima, više ne kupujemo lažnjake na tršćanskom Ponte Rossu. Ipak, percepcija nas i naših tranzicijskih kolega kao “kupaca riže u kantama” u okrutnom svijetu globaliziranog korporacijskog biznisa nije se promijenila. Za razliku od Nijemaca, Francuza, Belgijanaca, Skandinavaca i ostalih, mi smo i danas ona stidljiva vrsta potrošača koja ne vraća proizvod kojim nije zadovoljna, pogotovo ako dolazi iz pogona velikog globalnog brenda. Borzan nas želi odviknuti od te loše navike i nadam se da će uspjeti.
Nije međutim problem samo u lošoj inozemnoj robi. Uvozeći sustav iz razvijenog Zapada koji smo si odavno postavili kao uzor, sami smo sebi izgradili lošu kopiju tog sustava, uvjeravajući prvo sebe, a onda i sve ostale, da je riječ o pravom društvenom zaokretu.
Koliko smo se doista odmakli od prošlosti, mogli smo lako vidjeti i proteklih dana, po reakcijama koje su pratile ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu, ali i najavljenu deložaciju obitelj Todorić iz Smokvice, njihovog omiljelog otočnog ljetovališta. Poveznica je kult ličnosti, osobina koja je čvrsto usađena u društvo zemalja s demokratskim deficitom, a koja nas, čini se, danas najviše dijeli od zemalja koje su uspješno prošle kroz tranziciju.
U velikoj mjeri međusobno neusporediv trojac - Tito, Tuđman, Todorić - u hrvatskom narodu dobio je svoje posebno mjesto. Sva trojica nekome su heroji, nekome zločinci. Svatko od njih vodio se snažnom osobnom ambicijom. Sva trojica u svojem su zenitu bili nedodirljivi. Tito i Tuđman do smrti, kao političari od formata, Todorić do kraha svojeg poslovnog imperija, prije čega je više od desetljeća bio jači od svake vlasti u državi. Ivica Todorić nije imao političke ambicije jer nisu mu trebale - bio je iznad svake političke garniture u postjugoslavenskoj Hrvatskoj, osim, vjerojatno, Tuđmanove.
Usmjerivši se na područje izvan uske stranačke politike, Biljana Borzan pokazala je da razumije važnost posla koji joj je povjeren. Njena višegodišnja borba za jednakost kupaca, a zapravo protiv beskrupulozne prevare građana nove Europe, odavno je nadrasla uske hrvatske granice. Borzan međutim teško može utjecati na plahost domaćih potrošača i njihovu spremnost da prešutno pristaju na lošiji proizvod ili lošiju uslugu od one koja ”pripada” razvijenom zapadu. Još manje može utjecati na naš, ustrajno loš, odabir kandidata koje na slobodnim izborima (a oni to jesu, nitko nam ne brani da biramo i da budemo birani) šaljemo u visoku politiku. Nitko, pa niti Borzan, ne može utjecati na potencijalnu domaću elitu da se probudi od političke apstinencije. Do njihova buđenja živjet ćemo unutar modela malih i velikih, kao građani drugog reda.