Policijski posao nečuveno je unaprijeđen otkad imamo internetske društvene mreže. Pet minuta nakon što kakav socijalno neprilagođeni pojedinac na Facebooku ili Twitteru napiše da namjerava učiniti štogod protuzakonito, iz stanice pošalju dva službenika da ga uhapse. Može li biti jednostavnije od toga?
Umjesto skupih istraga, fotografiranja mjesta zločina, ispitivanja očevidaca, traženja otisaka prstiju na prozorskim kvakama, obdukcije žrtava i pregledavanja beskrajnih snimki nadzornih kamera, zaobilazeći razgovore s uvijek nesigurnim doušnicima, namještanja lukavih klopki za kriminalce i iscrpljujuće potjere za njima, snage reda otvorile su profile i samo čitaju statuse i komentare gledaju tko je šta lajkao. I ne ostane nekažnjen nijedan ljevičarski terorist koji je na Fejsu najavio ubojstvo predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, radikalne katoličke aktivistkinje Željke Markić ili sisačkog biskupa Vlade Košića. Duga ruka pravde ščepala je sve zlikovce.
Gledajući kakav je zapanjujući, stopostotni učinak postignut u hvatanju atentatora na visoke dužnosnike i crkvene velikodostojnike, ne možemo pravo dočekati da Ministarstvo unutrašnjih poslova jednake metode primjeni i na drugim područjima djelovanja.
Kriminal bi ovdje u kratkom vremenu mogao biti sasvim iskorijenjen nagovorimo li prijestupnike da se služe internetskim društvenim mrežama. Švercaju li, recimo, heroin, da graničnu policiju preko Twittera obavijeste kad će po prilici doći sa šleperom na Bajakovo. Ili ako su pljačkaši, neka na Fejsu objave status sljedećeg sadržaja: “Danas ću odvesti ženu na posao i malu u vrtić, a zatim, oko devet i dvadeset, s čarapom preko glave napraviti oružani prepad na trešnjevačku poslovnicu Raiffeisen banke.”
Policiji bi mnogo pomoglo da profesionalni ubojice slikaju selfije sa svojim žrtvama i uredno ih stavljaju na Instagram. Svijet bi, generalno, bio neusporedivo sigurnije mjesto da svi zločinci uviđavno i pristojno, poput atentatora na Plenkovića i Košića, unaprijed najave svoje opake naume, da redarstvu preko društvene mreže takoreći pošalju pozivnicu neka ih izvole lijepo uhapsiti.
Od takvih slučajeva ne bi se možda dao snimiti napeti krimić, oni ne traže veliki detektivski talent i pronicljivost, ali policija je svejedno ponosna na svakoga od njih. I onaj kad je privela biskupovog krvnika, penzionera iz Tisnog kod Murtera, dijabetičara koji je živčano pisao pizdarije kad bi mu pao šećer, i onaj kad je neki student u Austriji prijetio premijeru, poručio mu “Plenkoviču krvi ču ti se napit” ili nešto tako stravično od čega se ledi krv u žilama, a naši ga nisu hvatali tamo, dok je bio u roamingu, već su ga čekali da za ferije dođe kući.
Mjesecima su mu policajci pamtili šta je on kazao na Fejsu, vrebali su ga dulje nego Eliot Ness Ala Caponea ili Mossadovi agenti Adolfa Eichmanna u Argentini, i naposljetku ga, hop, ukebali. “A tu li si, bitango”, rekli su hvatajući potencijalnog ubojicu za vrat, dok je on u Panturistovom autobusu iz Beča razmotavao najlon sa sendviča s parizerom, i toga trenutka za Plenkovića i njegovu obitelj završila je jedna mučna mora, i on i žena su skinuli teške pancirke, a djeca im više nisu oklopnim transporterom, sa snajperistima na vrhovima okolnih zgrada, odlazila u školu.
Sve luđake s društvenih mreža policija, Plenkovićevim riječima, “shvaća ozbiljno”, pozorno prati njihove statuse i komentare i lajkove, a najveća im je nevolja shvatiti šta su oni uopće napisali. Internetske prijetnje valja gramatički vještačiti jer ih obično pišu maloljetnici.
Za jednoga što se na Fejsu divlje grozio kako će analno silovati srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, otkrilo se, na primjer, da ide u treći osnovne, a iz hrvatskog, naravno, ima nedovoljan. A za onoga što je prijetio Željki Markić policija zapravo i nije sto posto, nedvojbeno i bez ostatka sigurna da joj je prijetio. Za nepojmljive škrabotine bez ijedne točke ili zareza dio policajaca drži kako sadrže prijetnje Željki Markić, a dio opet misli kako je riječ o receptu za hladnu salatu s tjesteninom i tunjevinom.
Čitajući o policijskim podvizima u borbi protiv internetskih atentatora, shvatite kako su odgovorni oni roditelji koji svojim mališanima ne daju da na Fejsu provode više od pola sata dnevno.
Od toga čeljade zaista poglupi. Službenici u represivnom aparatu, koji se ni inače ne diče razboritošću, naočigled propadaju, gube i ono malo mozga koji im je dragi Bog dao jureći pisce uvredljivih i prijetećih komentara na društvenim mrežama.
A nema gotovo dana da se ne pohvale kako im je još jedan dolijao. Nakon dušmana koji su progonili Košića, Plenkovića, Markić, Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, nedavno je na mjesec dana zatvoren i jedan nerazumnik što se okomio na nekakvu hadezeovku iz Vodica. Svi su uhapšeni prijestupnici, obratite pozornost na jednu, što bi se reklo, interesantnu i atraktivnu činjenicu, napadali isključivo desničare, ili članove stranke na vlasti ili osobe koje su im ideološki bliske. U policijskoj marici nije završila nijedna budala koja je na društvenim mrežama općinstvu dala na znanje plemenitu namjeru da ustrijeli Milorada Pupovca ili, šta ja znam, iščupa grkljan Zoranu Pusiću.
Otprije nekog vremena glavna je redarstvena moda došla progoniti protivnike vlasti, a i njih jedino ako se kreteni, nesmotrenom objavom na društvenoj mreži, sami uvale u probleme.
Krasna je vijest za sve nas koji ovdje živimo, počini li tkogod zločin, a ne sačeka dolazak patrolnih kola, ili barem svjedocima ostavi svoje ime, prezime, adresu i OIB, policija ga neće uzimati u razmatranje. Svi će u stanici vjerojatno biti na Fejsu i neće se javljati na telefone.