S obzirom da je u današnjoj Hrvatskoj postalo normalno romantizirati devedesete, ima se smisla prisjetiti samo jednog od nebrojenih bizara te bizarne epohe. Naime, neposredno uoči rata i tijekom samog rata, tadašnja se vlast najozbiljnije bavila suzbijanjem - Djeda Mraza.
Bilo je to ranih 90-ih. Klerikalni nacionalizam prvi se put popeo na poziciju vladajuće ideologije. S te se pozicije nacionalizam latio ikonografsko-simboličke revolucije. Mijenjala su se imena ulica i trgova, skidali i stavljali spomenici, knjige uklanjale iz knjižnica, prekrajao se jezik i preoblikovala sfera javnih rituala. U tom suzbijanju nehrvatskih “relikata prošlosti“ na red je došao i Djed Mraz. Netko se prisjetio da bradonja u crvenoj opravi svoje domaće ime duguje sovjetskom utjecaju. Nekom je također palo napamet da je darežljivi Finac zapravo uzurpator, koji je svoje mjesto osvojio istisnuvši hrvatskijeg i kršćanskijeg sveca - svetog Nikolu. Netko je stoga pomislio da bi se stvari trebale vratiti na staro, kako su i trebale biti.
Taj metež oko Djeda Mraza trajao je kratko, ali je zato bio zabavan. U nekim školama i vrtićima Djeda Mraza nije bilo. U nekima ga je bilo, ali se zvao novim, poćudnijim imenom Djed Božićnjak. Negdje su pokloni stizali na Božić, negdje na Svetog Nikolu. Bradati darodavac jedan je put imao crvenu halju, a drugi put bijelu. Ta kakofonija trajala je nekoliko godina, sve dok se stvari nisu vratile - pa, zapravo na staro. Bijelu halju su svi zaboravili. Sveti Nikola - koji mi je kao malom u komunizmu redovno nosio darove - pao je u potpuni zaborav. Zato je crveni bradonja opet, sada i definitivno - posvuda.
Santa Claus je pobijedio: iskače iz izloga dućana, iz predvorja šoping centara i s reklama za tarifne pakete. Ma koliko su se god konzervativci trsili, “sovjetski“ Mraz pregazio je usred suverene Hrvatske pravog, katoličkog svetog Nikolu. Pregazio ga je, ali ne zato što su iza njega stajali sovjetski tenkovi, nego zato što je iza njega stajala Coca Cola. Iza Sante stajali su bezalkoholni napitci, američki filmovi i telefonske kompanije. Iza Djeda Mraza stajale su najmoćnije “divizije” - one blagdanskog potrošačkog kapitalizma.
Tako je hrvatska ideologija prvi put mogla naučiti lekciju. Mogla je naučiti da u kapitalističkoj ekonomiji ona ne kontrolira simboličku sferu, zato što nju kontrolira netko moćniji: a to je kapital.
Tijekom ovih trideset godina taj i takav kapitalizam preobrazio je hrvatsku sferu simboličkih praksi i javnih rituala, a da je pri tome slabo mario što je ideološki poćudno, prihvatljivo, kršćanski i hrvatski. Do prije dvadeset godina, malo je tko mario za nešto što se zvalo Valentinovo - a danas, taj je nadnevak kršćanskog sveca fantastično polje za prodaju večernjih kinokompleta i čokoladica s mašnom. Iz nekog razloga, Hrvati slabo nešto slave“svoje” svece zaštitnike, poput svetog Jeronima i Josipa.
Ali, zato im je pivska industrija sveudilj utisnula irskog svetog Patrika, sveca kojeg “slave” tako što se opijaju jakim stoutima u lokalima nakićenim zelenim zastavicama. Ista ta kapitalistička industrija ugrabila je i kršćanski koncept adventa i pretvorila ga u nešto drugo: naljepnicu za brendiranje mrtve turističke sezone, doba godine kad pod vedrim nebom jedete kranjske i zelje i napijate se kuhanim vinom.
Sa svojom beskrajnom moći koloniziranja, kapitalizam je u Hrvatsku unio nove praznike, smrvio i preoblikovao stare, a sve njih - i stare i nove - pretvorio je u svoje profitno izvorište. Pri tom je bilo savršeno svejedno jesu li kršćanski ili poganski, lokalni ili importirani, sveci ili peci, kupuju li se srca ili kosturi. Naime, u kapitalizmu su svi blagdani - jednostavno kapitalistički.
To je lekcija koju smo naučili tijekom ovih trideset godina. No - čini se - ima onih koji je nisu naučili ni do danas. Nije je naučio, recimo, čovjek koji bi o kapitalizmu nešto mogao znati, jer je u Hrvatsku stigao 1990. iz razvijenog kapitalističkog društva. A taj čovjek je predsjednik i utemeljitelj katoličke udruge Vigilare, Vice John Batarelo.
Krajem prošle godine Batarelo i njegova udruga Vigilare obratili su se javnosti uzrujanim priopćenjem u povodu nekakve budalaštine koja se zove zombie walk. Tom su prigodom Batarelo i Vigilare pozvali na djelovanje DORH i pravobraniteljicu za djecu, pozivajući na kaznenu odgovornost roditelja koji “namjerno i sustavno izlažu djecu vizualnom nasilju”. “Još jedna morbidnost na našim ulicama”, sročio je tih dana u svom pismu Vigilare, “najmlađi prigodno unakaženi oponašaju ono u čemu ih se odgaja - horor-filmove. Zbog ovoga bi svaki roditelj trebao kazneno odgovarati. Kakvom umu ovo može biti zabava? Ovo nije nikakva šala, nego stvaranje novih nasilnika i bolesnika...”
Godinu dana poslije zombie walka, Vigilare se latio suzbijanja još jedne kolonijalne novotarije koja se od 90-ih proširila Hrvatskom, a to je Halloween. Uoči ovogodišnje Noći vještica (kako se - otkad je pao komunizam - zovu Svi sveti), Batarelova je udruga poslala još jedno moralno panično pismu u kojem je napala jedan trgovački lanac. Užasnuti ponudom halovinskih drangulija u zagrebačkom Lidlu, Batarelo i Vigilare pozvali su javnost na reakciju. “Reagirajmo na užasne boleštine za djecu”, napisali su, “pijenje vampirske krvi, jedenje očiju i prstiju te čoko kostura u mrtvačkom lijesu, odijevanje djece u vampire i mrtvace… Zaustavimo zastrašivanje i traumatiziranje djece i suprotstavimo se poganizaciji Hrvatske.”
I dok se u danima uoči Svih svetih zagrebačka katolička udruga upela obraniti katoličku Hrvatsku od poganskog Halloweena, njihova je aktivnost samo nekoliko stotina kilometara istočnije dobila svoj nehotični, ironični odraz. U susjednoj Srbiji, naime, konzervativci su također napali Halloween kao nepoželjni import. Samo, za njih je taj import nepoželjan jer je - pazite sad - “katolički”.
Prije desetak dana srpski je prorežimski tabloid Srpski telegraf tako objavio kao udarnu vijest na naslovnici tekst nadnaslovljen “Sramota: Noć veštica među Srbima”. “Decu u školi teraju da slave sotonu”, vrištao je naslov beogradskog tabloida, a kao relevantnog sugovornika list citira stanovitog protođakona Ljubomira Rankovića. “Ko sudeluje u tome, sudeluje u sektaškom obredu”, tumači srpskoj javnosti Batarelov parnjak, i dodaje: “Obeležavanje ovog datuma izuzetno je opasno”. Provučićevski tabloid tom je prilikom za mišljenje pitao i srpskog ministra obrazovanja Mladena Šarčevića. Njegov odgovor vjerojatno bi se svidio Batarelu i Vigilareu. Šarčević je rekao da je on “protiv noći veštica”, jer je to - u, majku mu! - “katolička tradicija”.
Eto ti sad muke. Dvije konzervativno-nacionalističke ideologije u dvije susjedne države najednom su se dosjetile da im se ne sviđa taj Halloween. Ali, jednoj se ne sviđa zato što je katolički, a drugoj jer je antikatolički. Jednoj jer je “zapadni”, a drugoj jer je “poganski”. Pri tome je obrazovanom čitatelju bilo dosta pročitati desetine tekstova koje je u ovom listu objavio Inoslav Bešker, a da bi znao do koje su mjere te bratimske srpsko-hrvatske argumentacije besmislene. Da: Halloween je poganski, onoliko koliko je poganski i Božić, koliko je poganska euharistija kruha, koliko su poganske pisanice i pince. Da: čokoladni su kosturi “slavljenje smrti”, no ipak ne toliko koliko hororski prizori rana Kristovih, izbodena Srca Isusova, iščupanih očiju svete Luce i čela svetog Petra Mučenika iz kojeg strši zabodena sjekira. Da: Halloween je “import”, ali točno onoliko koliko je u doba Ćirila i Metoda import bilo i kršćanstvo.
Stoga kad čovjek sluša i čita to hrvatsko-srpsko bratstvo po moralnom paničarenju, ne može a ne biti istinski zaprepašten. Koliko se netko mora moralno pogubiti, da bi mu povod za moralnu paniku bili čokoladni kosturići? A da istodobno ne reagira na stvarnu i ozbiljno zastrašujuću “kulturu smrti” i u hrvatskom i u srpskom društvu? Da mu normalno bude slavljenje ratnih zločinaca, relativiziranje i minoriziranje fašizma, fetišizacija ratnog martirija, da mu normalni budu zazivi Bogu Svemogućem u ratnom stroju, da mu normalni budu križići nad ušatim U, ulice nazvane po popu Đujiću, šalice s Ratkom Mladićem, ili fašistički pokliči poput ZDS? Koliko izobličena mora biti ideja identiteta i kršćanstva u kojoj sve to nije povod skandalu, ali zato jesu - zubići iz Lidla?
Ali, ako srpska i hrvatska ujdurma oko Halloweena svjedoči o teško objašnjivom moralnoj tuposti, ona jednako tako svjedoči i o suštinskom nerazumijevanju svijeta u kojem žive batarele, rankovići i šarčevići. Ni jedan od njih - naime - kao da ne shvaća da blesavi keltski praznik ne služi ni “slavljenju Sotone”, ni širenju sekti, nego služilo jedino i samo - zarađivanju para. Služi zarađivanju para jednako kao što tomu služe i Advent i Sveti Patrik i Valentinovo i - tužno, no istinito - Božić.
Sve je te nadnevke, ma kako bili nabožni ili poganski, ćudoredni ili skaredni, jednako usisala kapitalistička proizvodnja potreba. Ma što god bili, oni su danas isto: artikli na istoj polici u Lidlu. I čokoladni kostur i božićna zvijezda, i sadreni anđelak i vampirski zubi, i valentinovske dražeje i kostim zombija: sve ih bratski objedinjuje isti bog, sveobuhvatni anything goes kapitalističke reprodukcije. U ovih trideset godina, valjda smo to mogli shvatiti. Šteta što neki, poput Vigilarea, nisu.