Baš kao što je predsjednica države proglasila izvanredno stanje što se demografije tiče, premda je nema tome ni mjesec dana brutalno hladno i sama slala poruke da oni kojima u Hrvatskoj “nije dovoljno dobro imaju slobodan izbor pa mogu otići”, tako i premijer na vijest da jedan od najvažnijih hrvatskih znanstvenika njegovom zaslugom demonstrativno napušta zemlju, nimalo uzbuđen, a izgleda ni posramljen, perući ruke - “Ja nisam kriv za to!” - ravnodušno izjavljuje da je Hrvatska slobodna zemlja. Zapanjujući je ignorantski ton kojim prvaci države otpisuju kritike i nezadovoljnike upućuju da im je izlaz na Bregani. Još je frapantnija nepodnošljiva lakoća kojom se odriču najboljega što nacija ima.
Premda je nastupio kao velika nada da će državu izbaviti iz ralja divljeg desničarskog populizma te je uljuditi i demokratski stabilizirati, Andrej Plenković - posve suprotno! - munjevitim je ritmom dao posmicati neke od ikona normalne i modernom svijetu okrenute Hrvatske. Aleja palih velikana puni se frapantnom brzinom, pa bi se, vrlo vjerojatno, uskoro moglo početi postavljati pitanje je li premijer lider normalizacije s figom u džepu. Slučaj obrane ne samo plagiranjem kompromitiranog ministra Pave Barišića i posljedično odlazak Ivana Đikića iz Hrvatske samo su posljednji u tom nizu skandaloznih nelogičnosti.
Premijer Plenković smatra da stajući iza spornog ministra obrazovanja pokazuje vlastitu snagu. Neće njemu opozicija rušiti ministre! Ali veliko je pitanje je li spašavanje Barišića dokaz njegove moći ili njegove slabosti. Sačuvao je ministra, zasad, ali je možda mnogo više izgubio. Izgubio je na svojoj opjevanoj vjerodostojnosti. Pokazao je moralnu indiferentnost, falinku koja političare čini crvotočnim.
Još je problematičniji način na koji je to uradio. Odluka da brani ministra politički je rizična, ali je legitimna. Odluka da svog čovjeka, dokazanog ili osumnjičenog plagijatora, štiti tako što će napasti i prokazati njegove kritičare - nije. Pogotovo jer se Plenković nije zadržao na političkim akterima, nego je s funkcije premijera i saborske govornice raspalio po znanstveniku Ivici Đikiću, kojega bi zbog ogromnih rezultata u istraživanju raka svaka zemlja držala kao malo vode na dlanu, a on ga naziva “eksternaliziranim savjetnikom” opozicije i nekorektno upotrebljava njihov razgovor. Kad je Đikić, čovjek sa svjetskom karijerom, nakon uzaludnog traženja isprike, u znak prosvjeda odlučio napustiti profesuru i zatvoriti vrata svog istraživačkog laboratorija u Splitu, kojega je djelomično sam financirao, premijer ga ispraća ciničnom porukom da je Hrvatska slobodna zemlja. Prethodno je u državnom parlamentu tvrdio da su znanost i obrazovanje temelj društva i da će on na tome inzistirati.
Na sličan je način izvedena sječa još nekih intelektualnih knezova. Premijer Plenković prvo je Borisa Jokića zamijenio ekipom koja s reformom obrazovanja nema baš mnogo veze. Glatko se riješio čovjeka koji je svojim entuzijazmom pokrenuo prosvjetne radnike i njihovim radom kurikularnu reformu doveo na sam prag implementacije. Jokićeva reprezentacija odradila je ogroman dio posla, ali su umjesto zahvalnice dobili šup-kartu, a na njihova mjesta vlast je instalirala prema obrazovnoj reformi većinom indiferentne osobe. Vrlo vjerojatno sada sve kreće ispočetka. Umjesto modernizacije školstva Hrvatska će stojeći u mjestu opet moći slušati mudrovanja o nužnosti promjena.
Ovih je dana s čela Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) smaknut Hrvoje Hribar, čovjek ne bez mana, ali zaslužan da hrvatski filmovi u posljednje vrijeme kupe nagrade po svjetskim festivalima i cijela djelatnost bilježi rezultate o kakvima je nekad mogla samo sanjati. Od Hribara je aktualna vlast zatražila da odstupi, s obećanjem da će u tom slučaju HAVC i filmsku industriju spasiti od prijetnji kojima je ex-ministar kulture Zlatko Hasanbegović bio glasnogovornik, najavljujući doslovce demontiranje cijelog sustava. Kao topovsko je punjenje za udar poslužio negativan nalaz Državne revizije, koja je utvrdila neke nepravilnosti, ali se u nekim aspektima ulazeći u polje umjetničkih sloboda i sama našla u ofsajdu. Pokrenuta haranga jasno govori da cilj nije ispravljanje financijskih i upravljačkih grešaka, nego rasturanje postojećih struktura, s najavom da od njih ni kamen na kamenu neće ostati. HAVC se tretira kao državni neprijatelj i naziva petom kolonom. To je retorika unutarnjeg rata, dobro poznata iz devedesetih. O kakvim je ambicijama riječ jasno govori izjava bivšeg ministra kulture Jasena Mesića, koji inače pripada umjerenom krilu HDZ-a: “Mi u HDZ-u ne uzimamo pravo određivati kakvi bi filmovi trebali biti, ali ono što znamo je kakvi ne bi trebali biti”, rekao je, neskriveno najavljujući uvođenje partijske cenzure i glajhšaltovanje filmske proizvodnje.
U prvih sto dana svoje vlasti premijer Plenković direktno je ili posredno dao eliminirati Borisa Jokića, Hrvoja Hribara i Ivicu Đikića, trojicu bardova koji su svaki na svoj način bili na čelu progresivnih procesa. Likvidacija obrazovnih, filmskih ili znanstvenih inovatora izvedena je na isti način. Prvo ultradesni krugovi, miks veterana i klerikalnih desničara, militantni i bučni, naciljaju mete koje osjećaju kao smetnju i prijetnju svom pohodu na Hrvatsku. Zatim se zakotrljaju optužbe, javna hajka, medijska histerija, kako kaže Nina Obuljen, čak i ulični pritisak na državne institucije. Onda se Plenkovićeva vlast pojavljuje kao spas od te razbijačke bujice. Sačuvat će sadržaj ako se uklone ljudi koje dirigenti halabuke smatraju crvenim krpama. Pa maknu Jokića i tvrde da će nastaviti kurikularnu reformu. Pa prisile Hribara da se povuče kako bi se sačuvala filmska industrija. Žrtvuju ljude u ime navodnog spašavanja njihova djela. Ali slučaj Barišić jasno pokazuje da preferiraju plagijatore, a otpisuju modernizatore.
Pada tako institucija po institucija. Prvo su javnu televiziju pretvorili u katedralu kato-talibansku, ali potjernice koje se opet, kao nekad, emitiraju s Prisavlja više nemaju učinak inkvizitorske lomače, kakav su devedesetih proizvodile, jer se javna scena u međuvremenu s novim elektroničkim medijima i društvenim mrežama temeljito promijenila. No, politički furioso gazi dalje. Notorna Željka Markić i njena družba upravo su pokrenuli harangu protiv Novosti, optužujući tjednik koji izdaje Srpsko narodno vijeće za raspirivanje mržnje prema većinskom narodu. Gospođa bi uređivala i novine jedne etničke manjine, zabranila bi im pristup državnim izvorima financiranja, navodno jako zabrinuta da Srbi u Hrvatskoj nemaju medije za kakve ona misli da su im potrebni. Na njen znak na raznim stranama dižu se spavači ubojice i potjera se zgušnjava. Za Milorada Pupovca već je spreman scenarij po kojem su odstrijeljeni Jokić, Hribar ili Đikić.
Nastavi li političke predatore, apostole ideološke mržnje, hraniti intelektualnim cvijetom nacije, u razvaljene ralje bacajući dokazane autoritete, ljude koje javnost prepoznaje kao promicatelje određenih civilizacijskih vrijednosti, Andrej Plenković uskoro bi mogao dati za pravo tvrdnjama da politiku kulturne revolucije svog prethodnika na čelu HDZ-a nastavlja drugim sredstvima. Da ciljeve, koje je Tomislav Karamarko svojedobno postavio, pokušava postići ne više brahijalnim provalama, koje su digle na noge pola Hrvatske, nego baršunastim pakiranjem iz kojeg rigidno konzervativna rekonkvista danas iskače i maršira. Događaju li se ta premijerova iskliznuća slučajno, ili linijom manjeg otpora, ili namjerno jedno govori, a drugo radi? Ako kao samodeklarirani modernizator države misli ozbiljno, onda sam sebi reducira šanse puštajući niz vodu ljude koji su se na takvoj platformi već iskazali. Tri mjeseca od ustoličenja pristojni i retorički umjereni premijer Plenković svojim potezima otvara pitanje hoće li biti veliki reformator, kako se ispočetka vjerovalo, ili će postati ubojica reformi.