Slovenska diplomacija, očito znatno aktivnija od hrvatske, osim što je na svoju stranu uspjela pridobiti Europsku komisiju za stav da se odluka arbitraže o granici s Hrvatskom mora poštovati, uspjela je uvjeriti i predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera da je to pitanje važno za nastavak proširenja prema državama zapadnog Balkana. Slovenski predsjednik Borut Pahor u Bruxellesu je rekao da Hrvatska svojim ponašanjem šalje pogrešnu poruku državama regije, a Juncker je poručio da od sada ni jedna država neće moći u Europsku uniju ako prije toga ne riješi otvorena granična pitanja sa susjedima.
Slovenski zastupnici uputili su pak pisma Komisiji i javnosti upozoravajući na štetu koji taj spor ima za nastavak procesa proširenja. Slovenija je doista podržavala i podržava nastavak proširenja EU. Ali ovaj put je teško vjerovati da ih brine kakav će utjecaj hrvatsko odbijanje prihvaćanja arbitražne odluke imati na šanse Srbije, Makedonije ili Kosova za integraciju u EU. Spominjanje utjecaja na proširenje više je pokušaj da se to pitanje digne na razini problema u Uniji. I u tome su uspjeli, što se vidjelo u izjavi predsjednika EK Jeana-Claudea Junckera.
- To nije samo bilateralno pitanje. To je pitanje koje ima utjecaj na cijeli EU. Zato smo mi kao Komisija predložili da, ako strane to žele, posredujemo. To je jedno od pitanja kojima mi dajemo veću važnost nego što mnogi ljudi u Hrvatskoj i Sloveniji misle - rekao je Juncker te povezao to pitanje i s budućim procesom proširenja prema zapadnom Balkanu, poručivši da države neće moći u EU ako prije ne riješe bilateralna granična pitanja sa susjedima.
Istina je da je spor Hrvatske i Slovenije dugi niz godina služio kao pouka i ostalim državama regije. Jedino što su tada uloge bile drukčije. Dok je postojala slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora, ta je blokada bila problem. Europska komisija tada je upozoravala da se bilateralna pitanja ne smiju koristiti za prepreke u procesu proširenja. Slovenija je tom blokadom slala poruku da, ako ste u EU, možete blokirati susjeda na tom putu jer ste u poziciji da to činite. EK nije imao simpatije za takav stav Slovenije, ali nije mogao ništa protiv toga.
Isto kao što je Slovenija blokirala Hrvatsku, tako Grčka još blokira Makedoniju. Tako su se Slovenija i Grčka, koje su prešutno podupirale jedna drugu, zbog načela solidarnosti između članica EU, u isto vrijeme zauzimale za proširenje, ali i same kočile taj proces u praksi blokiranjem susjeda. Ljubljanu nije bilo previše briga što su u Bruxellesu govorili da to negativno utječe na proširenje, koje u isto vrijeme nema veliku potporu. Gledala je svoj interes i uspjela prisiliti Hrvatsku da pristane na arbitražni postupak. Možda je Hrvatska doista mogla izabrati neki drugi put za dekontaminaciju arbitraže nakon skandala slovenskog utjecaja na arbitre. To misle i mnogi u Bruxellesu. No, treba podsjetiti da je upravo Slovenija odbijala da se to riješi pred Međunarodnim sudom pravde i prema kriterijima međunarodnog prava. Dakle, Slovenija nije kočila Hrvatsku braneći načela međunarodnog prava.
Današnji predsjednik Slovenije Borut Pahor, koji je kao premijer Slovenije potpisao i arbitražni sporazum i Pristupni ugovor Hrvatske u EU, kaže kako bez sporazuma o arbitraži Hrvatska ne bi mogla ući u EU. On smatra da Hrvatska odbijanjem arbitražne odluke krši i Pristupni ugovor, a time i pravo EU. No, na pitanje o tome krši li Hrvatska pravo EU, Juncker je rekao kako na takva “laka pitanja ne postoje laki odgovori”. Odgovor na to pitanje može dati samo Sud EU, ako Slovenija to pitanje postavi pred njim.
Juncker je u pravu kada kaže da u EU rijetko tko ima interesa za ovaj spor, a mnogi ga i ne razumiju. Zapravo, u desetak godina smo se uvjerili kako je rijetko koje drugo pitanje izazivalo više iritacija u Bruxellesu od ovoga. I kada je Slovenija to koristila kao sredstvo za blokadu Hrvatske i sada kada Hrvatska stvara probleme jer ne želi pristati na implementaciju arbitraže.
Za EU je pitanje doista važno jer je Europska komisija, kako je Juncker nekoliko puta i ponovio, u svojoj novoj strategiji zacrtala da države s Balkana neće primiti u članstvo ako prije toga ne riješe granične sporove sa susjedima. A kao sredstvo rješavanja, osim bilateralnim sporazumima, vide i Međunarodni sud te arbitraže. Dakle, Unija ne želi da arbitraže shvate kao sredstvo koje se može relativizirati ili ignorirati. Makedonija je jedina država na prostoru bivše Jugoslavije koja nema ni jedno otvoreno granično pitanje sa svim susjedima. Sve druge države u bivšoj Jugoslaviji imaju otvorena granična pitanja sa susjedima, ali isključivo sa susjedima koji su nekada bili sastavni dio bivše države.
Počevši od Slovenije, koja i dalje ima otvorena granična pitanja s Hrvatskom, preko Hrvatske i BiH, Crne Gore i Srbije sve do Kosova vidimo takve sporove koji su i teško rješivi. Ali o njima nema sukoba. Zapravo, jedina prava granica za koju se može reći da je važna za mir i stabilnost u regiji jest ona između Srbije i Kosova. A spor nije zbog toga gdje je granica, već zbog inzistiranja Srbije da tamo zapravo ne postoji nikakva granica i da je Kosovo sastavni dio Srbije. Dakle, Srbija je jedina država koja ima otvorene teritorijalne pretenzije prema nekoj drugoj državi koja je država za većinu članica EU i većinu država svijeta, iako je nisu sve priznale. Sva ostala otvorena granična pitanja problematična su zbog tumačenja kriterija prema kojima bi se trebala odrediti, a ne zbog nedostatka političke volje da ih se mirnim sredstvima riješi.
S druge strane, ni jedna država na prostoru bivše Jugoslavije nema ni jedno granično pitanje sa susjedima koji su bili susjedi bivše Jugoslavije, a svi imaju međusobno. Dakle, pogrešno je kada se iz Ljubljane upire prst samo prema “Hrvatima kojima se ne može vjerovati jer imaju problema sa svim susjedima”, jer i druge granice nisu do kraja demarkirane.
Jutarnji list je prvi još prije gotovo mjesec dana objavio dio iz nacrta strategije koju priprema Europska komisija, internog dokumenta koji će biti usvojen u veljači, a u njemu se jasno spominje potreba rješenja graničnih sporova.
“I dalje postoje važni bilateralni sporovi između država regije koji su preostali za rješavanje. EU neće uvoziti te sporove. Trajno rješenje treba se pronaći prije nego što neka država uđe u EU. Sve države moraju se nedvosmisleno obvezati, i riječima i djelima, da će prevladati naslijeđe iz prošlosti, postići pomirenje i riješiti otvorena pitanja mnogo prije pristupa u Uniju”, zapisano je u nacrtu strategije Europske komisije o vjerodostojnoj perspektivi proširenja na zapadni Balkan.
U hodogramu koji predviđa članstvo Crne Gore i Srbije u EU do 2025., u tom dokumentu, koji je nacrt pa se u konačnoj verziji može i promijeniti, stoji kako se prije zaključenja pristupnih pregovora moraju riješiti svi granični prijepori, ali kao alternativu ostavlja i prebacivanje rješenja na međunarodna tijela, poput Međunarodnog suda pravde ili arbitraže, no isključivo kroz jasno obvezivanje da će se priznati konačne odluke. Koja god država bude htjela zaključiti pregovore o članstvu u EU morat će takve probleme riješiti prije toga, prije zaključenja pristupnih pregovora.
Kad smo prije mjesec dana to objavili, što su prenijeli mnogi mediji širom regije, neki diplomati iz regije posumnjali su da iza toga stoji Hrvatska koja želi da Srbija, Crna Gora i BiH to shvate kao pritisak da riješe otvorena granična pitanja s Hrvatskom. No, takav stav ima Europska komisija koja to ne želi uvoziti. Trenutno je aktualno pitanje Sporazuma između Kosova i Crne Gore o granici, koju je Kosovo potpisalo, ali parlament ne želi ratificirati. U Bruxellesu se moglo čuti da je ponašanje Hrvatske ohrabrilo Kosovo da odbije ratificirati taj sporazum, premda zbog toga kosovski građani ostaju izolirani, bez vizne liberalizacije za putovanja u EU. Na Kosovu nemaju mnogo spoznaja, kao i drugdje u Europi, o onome što Juncker naziva “nuancama” u sporu između Hrvatske i Slovenije. Onima koji se protive tom sporazumu pravi je razlog to što misle da Kosovo time gubi 8000 hektara zemlje.
Najveći problem za proširenje nedostatak je volje u EU, pogotovo u ključnim državama članicama da se to dogodi u bliskoj budućnosti, ali i nedostatak političke volje u državama regije da ispune kriterije, pogotovo one vezane za reformu pravosuđa i borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Za proces proširenja prema zapadnom Balkanu to će biti važnije nego gdje će točno biti linija razgraničenja na moru između Hrvatske i Slovenije.
