Nesuglasice između država članica Europske unije, koje se ne mogu prikriti iza birokratskih fraza i formulacija iz briselske kuhinje, prijete pretvoriti pompozno najavljeni summit EU - Zapadni Balkan u Sofiji 17. svibnja u hladan tuš za države regije, umjesto povijesnog koji bi im dao veliko ohrabrenje o budućem članstvu u EU.
Ovaj je summit zamišljen, i tako predstavljen u javnosti, kao ključni događaj kojim će EU ove godine dati zamah proširenju prema Zapadnom Balkanu i staviti ovaj proces još jednom među svoje prioritete. No, samo mjesec dana prije njegova održavanja više se u diplomatskim krugovima govori o tome što summit ne može biti, nego što može biti, tko će i kako na njemu sudjelovati i koji jezik koristiti u dokumentima kako bi svi bili sretni.
Dva su očita problema iskrsnula u pripremi summita. Prvi je zahtjev utjecajnih starijih država članica da summit nikako ne bude o proširenju, već samo o temama poput sigurnosti i povezivanja u toj regiji. Taj zahtjev ubio je svaku nadu da će summit biti neka vrsta ohrabrenja jer ako nije o proširenju, kako onda može poslati pozitivne poruke o budućem članstvu u EU, što je, barem zasad, cilj svih šest država regije. Drugi je problem kako osigurati da summit bude “inkluzivan”, odnosno da na njemu sudjeluje svih 28 članica Unije, ali i svih šest država regije Zapadnog Balkana. Kako Kosovo kao neovisnu državu nije priznalo pet članica EU, a priznale su ga ostale, sudjelovanje Kosova na summitu je problematizirano.
Došlo je čak i do toga da je španjolski premijer Mariano Rajoy poručio kako on neće doći bude li Kosovo tamo kao neovisna država. Da Španjolska ne bi ostala sama, rezerve prema tome izrazili su i Cipar i Rumunjska koje također ne priznaju Kosovo. To sve ohrabruje i Srbiju da i ona postavi pitanje forme sudjelovanja Kosova na skupu. No, realno, bez sudjelovanja Kosova na sastanku, bio bi to skandal i veliki korak unazad umjesto unaprijed. Zato su se Bugarska, kao predsjedavajuća i domaćin summita, te ured predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska angažirali u pronalasku rješenja koje će sve zadovoljiti. Na kraju će se ono i naći. Summit će vjerojatno biti neformalne prirode, bez državnih obilježja, a dokumenti neće spominjati države, nego samo “partnere”.
No, cijela ova rasprava u drugom planu ostavlja bit samoga summita i poruke koja je iz Sofije trebala biti odaslana. I ta bi poruka trebala valjda biti jača, jasnija i konkretnija nego što je bila sa summita u Solunu 2003. Otada je prošlo 15 godina i ta je godišnjica jedan od razloga održavanja sličnoga skupa u Sofiji. Hrvatska je tada tek bila predala aplikaciju za članstvo u EU i jedina je država iz skupine “zapadno-balkanskih” koja je uspjela prijeći cijeli put i postati punopravna članica Unije još prije pet godina. Ostale su išle znatno sporije, a neke su se tek pokrenule. Crna Gora i Srbija u pristupnim pregovorima napreduju, ali sporo. Albanija i Makedonija imaju status kandidata i ove godine očekuju otvaranje pristupnih pregovora. Bosna i Hercegovina predala je odgovore na upitnik i iz tih će odgovora Komisija izraditi mišljenje zaslužuje li status kandidata. Kosovo s Europskom unijom na snazi ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Malo za 15 godina, ali ipak neki napredak kako bi im EU sada poslao jasniju poruku nego ikada prije, moguće i neke rokove kada mogu računati na članstvo u Uniji. No, umjesto snažne političke poruke, moguće je da sa summita iz Sofije odu razočarani, da im to bude više hladan tuš nego ohrabrenje. On neće nuditi čak ni ono što je prije 15 godina nudila Deklaracija Solunskog summita. Tada je u njoj jasno sadržana poruka da je cilj članstvo država regije u EU, a sada se od toga ne spominje ništa. Umjesto da 15 godina poslije bude ambicioznija u porukama, Unija nije u stanju ni ponavljati iste poruke.
“Europska unija ponavlja nedvosmislenu potporu za europsku perspektivu Zapadnog Balkana. Budućnost Balkana je u Europskoj uniji. Proširenje koje je u tijeku i potpisivanje Atenskog ugovora (ugovora o pristupu 10 novih članica u EU koje su ušle 1. svibnja 2004.) u travnju 2003. nadahnjuju i ohrabruju države Zapadnog Balkana da slijede isti uspješan put”, pisalo je u Solunskoj deklaraciji još prije 15 godina. Tada je i aplikacija Hrvatske za članstvo spomenuta kao znak ohrabrenja za druge da isti put mogu slijediti i one.
A sada, na sličnom summitu i 15 godina kasnije, ako je suditi prema nacrtu koji se priprema i u kojem je Jutarnji list imao uvid, nema ni sličnih obećanja, a kamoli nešto više. Nigdje se ne spominje ni proširenje ni članstvo u EU kao cilj, već samo apstraktne fraze o “europskoj perspektivi” i “europskom putu” koje formalno ništa ne znače.
“EU ponavlja nedvosmislenu potporu za europsku perspektivu Zapadnog Balkana. Europski put ostaje zasnovan na uspostavljenim kriterijima i individualnim zaslugama. Partneri sa Zapadnog Balkana potvrđuju svoju privrženost europskoj perspektivi kao odlučni strateški izbor i jačanje napora kako bi se taj cilj ostvario”, piše u nacrtu koji su službe Unije pripremile kao zajedničku deklaraciju sa summita u Sofiji 17. svibnja.
Bit će mnogo zahtjeva za države regije, koje se u tekstu, zbog Kosova, spominju samo kao “partneri sa Zapadnog Balkana”. Ti se zahtjevi kreću od nastavka borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala, suradnje oko migracija, borbe protiv terorizma i radikalizacije, bolje povezanosti na svim razinama do transporta i energetike. Ima mnogo konkretnih planova i sve je to sjajna pomoć toj regiji. No, nedostaje jasna politička poruka da će te države moći napredovati prema punopravnom članstvu u Europskoj uniji, što je bio cilj i Zagrebačkog summita ujesen 2000. i Solunskog u proljeće 2003.
Bilo bi svakako nepošteno i netočno reći da summit u Sofiji nije važan. Sve su teme o kojima će se tamo razgovarati važne i od životnog značaja za stanovništvo država regija. Bolja povezanost između država regije i između njih i EU, hvatanje koraka s EU u digitalnom razvoju, ukidanje barijera kako bi i ljudi u regiji bolje komunicirali međusobno, kao i s onima u EU, konkretna suradnja u suzbijanju organiziranog kriminala, terorizma, radikalizma i drugih prijetnji svakako su važni za regiju. Rješavanje tih pitanja približit će regiju standardima Unije bez obzira na to kada će se dogoditi formalno članstvo.
Ipak, u regiji i dalje ima teških otvorenih pitanja čije bi rješavanje trebala olakšati upravo jasna perspektiva članstva u Europskoj uniji. Ponajprije se to odnosi na normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova, što je u nedavnoj strategiji Europske komisije označeno ključnim za stabilnost cijele regije. No, tu je i krhka stabilnost Bosne i Hercegovine te otvorena granična pitanja između država regije. Zato je snažna politička poruka EU sa summita nužna kako bi i vlasti u državama regije imale više motiva odraditi ne tako lake zadaće koje im stoje na putu prema integraciji u Uniju. Takve bi poruke trebale biti jasne, a ne prikrivene frazama o “europskoj perspektivi” i “europskom putu”.
U regiji, naime, raste sumnja da će se ostvariti cilj punopravnog članstva u EU. Kako vrijeme prolazi, taj se cilj čini sve daljim. I u Hrvatskoj je čak i za vrijeme Zagrebačkoga summita postojala sumnja u proširenje. Sjetimo se samo prosvjeda HDZ-a s guskama ispred Mimare, s porukama da nas ovaj proces vraća na Balkan. No, tada su poruke bile jasne i Hrvatska je uspjela i sebi i drugima dokazati da je cilj bilo punopravno članstvo u EU, a ne stvaranje nekih regionalnih asocijacija koje bi bile zamjena za članstvo u Uniji. Zato EU i sada mora državama regije dati jasnu perspektivu članstva, barem onako kako je to bilo prije 18 godina na summitu u Zagrebu ili prije 15 godina u Solunu. Oklijevanjem samo stvara veću sumnju, umjesto da pošalje neko ohrabrenje.