Kako to da organizatori Vučićeve stand-up turneje po Hrvatskoj, u prvom redu predsjednica Republike i njezin uvijek nadahnut, aktivan i inventivan politički konzilij, specijaliziran naročito za predstave svake vrste, još nisu postigli da se svima koji nisu toliko upućeni u suptilne detalje međunarodnih i regionalnih odnosa (a to im ne treba zamjeriti jer imaju vlastitih briga i zanimacija), da im se svejedno do kraja razbistri: po čemu je to ovaj visoko ceremonijalizirani posjet, koji je valjda dobio veći publicitet od dolaska Georgea Busha ili pokojnoga pape Ivana Pavla II, po čemu je on bio tako simbolično važan, toliko povijesno značajan, toliko sigurnosno, gospodarski i na svaki drugi način budućnosan i prijeloman da je pretvoreno gotovo u stvar građanske pristojnosti i demokratske zrelosti odobravati ga, diviti mu se i nastojati ga ni u čemu ne dovesti u pitanje?
Možda i jest važan, ali u tom slučaju stvar je negdje ozbiljno zapela u komunikaciji i interpretaciji. Konzilij je, izgleda, zakazao. Bit će sada sigurno natjecanja u naknadnim, pomoćnim tumačenjima: koliko je to bilo bitno zbog Bosne i Hercegovine, koliko zbog Pelješkog mosta, koliko pak radi sudbine Hrvata u Srbiji, zbog regionalne sigurnosti, euroatlantskih obaveza i tako dalje, i tako dalje. Nastojat će se što više građana koji nisu toliko oduševljeni odgledanim spektaklom prikazati kao inferiorne, politički nepismene, društveno neodgovorne, rubne, marginalne, jednostavno - one koji ne razumiju.
No po strani od svakog oblika propagande - i onom koji pronosi navodnu predsjedničinu hrabrost i vidovitost i onom drugom koji izrezuje Vučića toliko precizno da ga prikaže onakvim kakvim ga zauvijek želimo pamtiti i doživljavati - bez obzira na sav taj napor ostaje bistra slika ovotjednog političkog spektakla: bio je to ničim prekidan show srbijanskog predsjednika, bilo je to širenje njegova kulta još malo zapadnije, uz veliku pomoć i titravu asistenciju Hrvatske, bio je to izlet s puno glume na kakvu smo mi ovdje zaboravili od Sanaderova nestanka iz politike, bilo je to veliko bildanje Vučićeva političkog ega i njegove europske pozicije. Ali nije bilo mnogo više od toga.
Jednostavno: jedan lijep, dobrosusjedski dar Hrvatske, taman uoči Valentinova.
Što će pak Hrvatska dobiti zauzvrat - mora se primijetiti - ipak je ostalo prilično neodređeno.
Hrvatska i Srbija, logično, moraju surađivati. Mira u regiji koja je ekonomski, tehnološki i kulturno zaostala zbog ratovanja devedesetih, i ne može biti bez postupnog smanjivanja tenzija između Hrvatske i Srbije. No nesnošljivosti se ne rješavaju provokacijama. Stoga, protiviti se ovih dana ne osobito uvjetovanom i nimalo suzdržanom, za jednu veljaču pretoplom državničkom prijemu Vučića u Hrvatskoj, ne znači nužno negirati potrebu što veće, intenzivnije suradnje i što kvalitetnijeg odnosa među nekoć zaraćenim susjedima. Većina problema između Hrvatske i Srbije vjerojatno je mogla biti unaprijeđena i dogovorena (mnogi možda čak i lakše) i bez teatralnog ugošćivanja Vučića u Zagrebu, što je predsjednica Grabar-Kitarović predstavila kao neizbježno “prekidanje spirale zla”. Nije sasvim jasno što je točno prekinula s obzirom na to da je vjerojatnost kako će nakon ovog posjeta itko u Hrvatskoj o Vučiću misliti drukčije nego što je mislio na primjer prošle subote - ravna nuli.
Spirala je, dapače, ovim eventualno mogla dobiti dodatno ubrzanje jer je potenciranje Vučića u hrvatskoj javnosti moglo aktivirati traume i probuditi nesnošljivost i tenzije.
Uostalom, sve što su hrvatski i srbijanski privrednici trebali obaviti ili su obavili ili ionako obavljaju već godinama mogli su i bez pronošenja Vučića kroz Hrvatsku, bez te kičaste političke procesije, s kacigama, pendrecima, lovcima na dronove, snajperistima, psima, uvezenim limuzinama, točno doziranim prosvjedima, s mjerom napisanim transparentima i žalopojkama u Lisinskom kojima je statirala hrvatska predsjednica.
Iz sve te dramaturgije na koncu je ostao za pamćenje jedino arogantan posjet pun patroniziranja, što hrvatskoj predsjednici, što lideru srpske manjine u Hrvatskoj, i ponovno generalni ton odbacivanja bilo kakve odgovornosti.
Ovako agresivno reklamiran, ambiciozno pripremljen, načičkan i nadpredstavljen događaj mogao je možda doći kao forma, ambalaža za bilo kakav oblik suočavanja, prevladavanja, približavanja isprici, ali nipošto kao platforma za još jednu rundu vulgarne relativizacije i kao paravan za nečinjenje.
Naime, pustimo sve Vučićeve efektne izjave proteklih dana, u stilu: nisam četnik, jesam početnik, muha na medvjeda, Milorade, zašto nisi glasao protiv, konj je divna životinja i slično. Kad se žamor svih tih doskočica stiša, ostane jedna prevladavajuća i parajuća misao srbijanskog predsjednika koju je ponovio u nekoliko navrata i svaki put je ona glasila otprilike ovako:
“Morate znati da mi u Srbiji i vi u Hrvatskoj na događaje s početka devedesetih gledamo potpuno drukčije”.
Ta jeftina, nimalo rizična i cinična misao vodilja i taj univerzalni izgovor pokazuje ipak priličan besmisao ili barem strahovitu preuranjenost Vučićeva posjeta Hrvatskoj, baš nasuprot tezama o njegovoj nadnaravnoj važnosti. Jer, na tom objašnjenju vidimo koliki je zapravo bio Vučićev ulog u dolazak: minoran.
“Mi rat vidimo na potpuno različite načine.”
Da, neki iz topovnjača i sa Žarkovice, a neki iz improviziranih skloništa u Revelinu. Neki s tenkova, a neki iz vukovarske bolnice. To je doista jedno vrlo različito gledanje na rat.
Nije, dakle, loše da 27 godina poslije razgovaramo o normalizaciji odnosa, dapače. Trebalo je i prije i trebalo je i više. Ali loše je, zapravo tragično, da smo o tome prisiljeni razgovarati s Vučićem. Mi u Hrvatskoj barem imamo Andreja Plenkovića i Kolindu Grabar-Kitarović, dakle dvije političke figure koje možda nemaju veze ni sa čim posebnim (nisu, što bi se reklo, niti osnivali Hrvatsku, niti su je oslobađali, niti su nešto posebno veliko predvodili ili reformirali). Ali barem osobno nemaju veze s raspirivanjem mržnje 90-ih, barem nemaju ili ne trebaju imati na duši ljude, obitelji, sela i gradove.
Nekoć Šešeljev pomoćnik, danas emancipirani autokrat, prošetao se Hrvatskom, uz pomoć hrvatske predsjednice, kao zvijezda iz “Igre prijestolja”.
Za pozivanje jednog objektivno govoreći tako mrskog gosta trebalo je imati zaista dobar i jasan razlog. No mi ga, evo, ni nakon Vučićeva odlaska nismo saznali.