U hrvatskim bolnicama kao na korzu. Može ući tko hoće, nerijetko šetati i po odjelima a da ih nitko “ne pita za zdravlje”. Onda se dogodi da neki od tih bez “GPS-a” (uputnice, bolesti, posjeta članu obitelji) isproba boksačke vještine na nekom od zaposlenika i nakratko profunkcioniraju “osude”, oživi traženje da se “napad na zdravstvene djelatnike kažnjava kao napad na službenu osobu” i obećava “da će se potaknuti pronalaženje rješenja”. No, već za koji dan past će prašina na razbijenu glavu nesretnog administratora u KB-u Dubrava, a “bolja rješenja” ostat će za “bolje dane”.
U čemu je problem?
Primjerice, KB Dubrava, gdje se dogodio zadnji nemili slučaj nasilja, jedna je od rijetkih u Hrvatskoj koja radi u “jedinstvenoj” zgradi u kojoj bi organizacija sigurnosti mogla biti jednostavna. No, umjesto velike glavne porte koju nitko ne može zaobići, gotovo cijelo prizemlje pretvoreno je u “Konjščinsku”. Redom dućani, frizeraji, a onda i ogroman kafić u koji ulazi tko hoće i kad hoće, vizura nespojiva s bolnicom, a poglavito kliničkom. Moglo bi se zaključiti - dok je zarada ispred sigurnosti, nasilnike koji divljaju po bolnici neće spriječiti ni videonadzor ni to što će nekim dodatnim zakonskim rješenjima dobiti više kazne.
Gdje je rješenje?
U ključu u bolničkim bravama! Naime, bez obzira na to radi li bolnica u jednoj ili više zgrada, moraju postojati protokoli po kojima se zna tko, gdje i kad, a tko nikad ili tek iz opravdanog razloga može ući u zgradu. Zaposlenici bi mogli imati “slobodan ulaz” preko šifriranih brava, a svi ostali tek nakon provjere razloga dolaska i evidentiranja. Jasno da bi poneka kamera također dobro došla, kao i više zaštitara. No, zasad jačem nadzoru otpor nerijetko pružaju sami zaposlenici bolnica. Ne žele kontrolu bez obzira na razlog. Dok uprave bolnica, ali i Ministarstvo zdravstva “ne pometu ispred svoga praga”, teško će se riješiti nasilje u zdravstvenim ustanovama.