KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA

Što bi bilo s Matom Rimcem bez obiteljske podrške? Bi li s nekim drukčijim školstvom cyber-kriminalac iz Zaprešića postao korisni član društva?

man with a laptop in parking lot in yard near car is doing manipulations with cyber system, concept, Image: 364546620, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Panthermedia
Profimedia, Panthermedia

Dva evidentno nadarena klinca - jedan inženjerski, drugi informatički - našli su se u jednom trenutku na krivoj strani hrvatskog školskog sustava, nesposobni da se nose s anadiplozama, korazijama i drugim divotama hrvatskih programa. Jedan će napraviti najbrži svjetski elektromobil, a drugi hakirati servere stranih banaka

Genijalni kriminalni umovi - barem za većinu nas - nešto su što obitava u holivudskim filmovima. Holivudska fikcija bila je i još je puna zlih znanstvenih genija koji iz korita podmornice ili tajnog podzemnog stožera rukovode napadom koji će prouzročiti opću kataklizmu. Holivudska fikcija također je puna fikcionalnih muških i ženskih Lisbeth Salander, hakerskih mastermajnda koji s dalekog računarskog sučelja mogu zamrznuti server banke ili kreirati bug u atomskoj centrali.

To se događa negdje drugdje - rekli biste. Bilo gdje drugdje, samo ne kod nas. Osim što - nije tako. Jer, ovog tjedna hrvatska je javnost otkrila da i u našoj blizini stanuje zli računarski mastermajnd. Rečeni zlikovac - kako smo doznali - krije se iza inicijala Kristijan R., ima 19 godina i živi na tako neglamuroznoj adresi, kao što je Zaprešić. Skriven iza krabulje anonimnog mlađeg punoljetnika u trenirci i hudici, rečeni je Kristijan iz Zaprešića zajedno s još četvoricom vršnjaka vodio “firmu” za hakerske napade koja se sasvim primjereno zvala Webstresser. Spomenuti momčić iz Zaprešića multinacionalnu je operaciju protiv računarske sigurnosti vodio s kolegom s još jedne neglamurozne balkanske adrese - iz gradića Prokuplje u južnoj Srbiji.

Sa svojim jugovićkim cyber-pajdašima garažni je kriminalac nekoliko godina ucjenjivao i iznuđivao žrtve hakiranja, da bi - a po procjenama koje su izišle u medijima - u tom razdoblju zaradio milijun i pol dolara. Posljednjih nekoliko dana puno ste i čuli i pročitali o maloljetnom, zlom hakerskom geniju iz zaprešićke garaže. Gotovo sve što ste o tome čitali i čuli spada striktno u crnu kroniku. No, postoji jedan dio te priče koji spada u rubrike politike i kulture.

Spomenuti hakerski mastermajnd bio je naime - loš učenik. Toliko loš da nije uspio upisati ni jednu gimnaziju, pa ni onu informatičku. Doktor Strangelove iz Zaprešića bio je toliko informatički dobar da ucjenjuje banke, da bajpasira i paralizira velike informatičke sustave. On - međutim - nije bio dovoljno dobar da hrvatski školski program završi s vrlo dobar, niti da upiše - pazite sad - informatičku školu!

Spomenuti hakerski mastermajnd nije se uspio domoći gimnazije, kao što se do gimnazije nije dovukao ni još jedan poznati Zaprešićanin, trenutačno možda najpoznatiji stanovnik tog gradića u svijetu. Njegovo ime je Mate Rimac, izumio je najprestižniji električni sportski automobil na svijetu, a prije nego što je postao automobilistički inženjerski genij, bio je učenik - srednje tehničke škole, te - pogađate - osrednji učenik. Mnogo je toga ovih posljednjih godina rečeno o našem školstvu, programima i njegovoj reformi. Ali, čini mi se da ništa ne pokazuje tako jasno nonsense hrvatskog školstva nego dva spomenuta zaprešićka slučaja.

Dva evidentno nadarena klinca - jedan inženjerski, jedan drugi informatički - našli su se u jednom trenutku na krivoj strani hrvatskog školskog sustava, nesposobni da se nose s anadiplozama, korazijama, Bowmanovim kapicama i drugim divotama hrvatskih programa. Jedan od njih imao je suport etablirane obitelji i imućnih roditelja, pa je sa svojim talentom završio na bijeloj, legalnoj strani ekonomije i društva.

O tome kakvo je klasno i društveno zaleđe imao drugi, u trenutku dok pišem ovaj tekst, ne znam ništa. No - kako god bilo - zaprešićki je informatički whiz suočen s akademskim polu-uspjehom, poput Dartha Vadera prešao na tamnu stranu, što će ga odvesti prvo do milijuna i pol dolara na računu - a potom i u Remetinec. U normalnim društvima, svi oni kojima je posao briga o školskom sustavu na ova bi dva zaprešićka slučaja pritisnuli neku doktornoovsku, džejmsbondovsku tipku za alarm. Svatko kome je stalo da se ova zemlja izbavi iz blata apartmansko-kafetijerske predmoderne sučelio bi se s ova dva case-studyja i postavio sebi pitanje što iz njih može naučiti.

Što bi bilo s Matom Rimcem da nije imao klasno polazište i obiteljski suport? I - što bi bilo od cyber-kriminalca iz zaprešićkog susjedstva da je sustav na vrijeme uočio njegove kognitivne sposobnosti, specifične vještine, očitu motiviranost i nezajažljivu ambiciju? Bi li s nekim drukčijim školstvom i nekom drukčijom evaluacijom talenata genijalni krimos iz Zaprešića mogao postati - pa eto, korisni član društva, koristan barem poput Mate Rimca? I - gdje je točno pogreška zbog koje se to nije dogodilo? U sustavu ocjena? Upisa? U kurikulumu?

U iole razboritoj zemlji, zemlji koja želi ižmikati što može više onog skromnog ljudskog potencijala koji ima, ta bi pitanja dominirala raspravom o reformi školstva. U toj raspravi, glavne bi teme bile evaluacija specifičnih talenata, izvlačenje maksimuma iz učenike te pretakanje tog maksimuma u poštenu vertikalnu prohodnost. Nažalost, mi nismo ta zemlja. Jer - hrvatska škola niti jest služila, niti danas služi tome da izvuče maksimum iz maloljetnih zaprešićkih anonimaca. Posao hrvatske škole bio je i ostao nešto drugo: ideološko podčinjavanje.

I zato u hrvatskim raspravama o školskoj reformi nikad nitko neće spomenuti ime Mate Rimca, niti će ikad ikome pasti na pamet da je i slučaj cyber-zločinca Kristijana R. također školska tema. Umjesto toga, rasprave o hrvatskim školskim programima svodit će se na rasprave o Maruliću i Juniju Palmotiću, na broj sati nastave o Domovinskom ratu te na “pornografiju” u tekstovima Zorana Ferića i Kristijana Novaka.

Rezultat toga je škola kakvu imamo. Škola u kojoj se dječak koji je kadar hakirati multinacionalnu korporaciju ne može domoći gimnazije. Škola u kojoj đaci obrtnih škola moraju naučiti četiri dijela bubrežne stanice, ali zato ne znaju čemu bubreg služi. Škola u kojoj se budući limari i slastičari hrvu s kvrgavom renesansnom čakavicom Marka Marulića, ali negdje do kraja osnovne škole zato trajno zamrze čitanje. Škola koja vas uči da je lektira dril, vojna vježba iz svladavanja ideološkog nacionalnog kanona, ali su zato u toj lektiri i u toj školi ideološki nepoželjna dva najbriljantnija pisca suvremena hrvatske proze: Zoran Ferić i Kristijan Novak.

To je - ukratko - škola koja svakim svojim satom, svakim novim činom ideološkom podčinjavanja stvara novu, gorču štetu. Jer nas uči da između bitnog i nebitnog nema razlike. Jer nas uči da škola i zbilja nisu pupčano povezane. Uči da se prava povijest uči doma uz kuhinjski stol, a školska povijest nije ništa doli okoštala službena verzija. To je škola koja vas uči da je čitanje dosadna djelatnost koja služi samo udovoljavanju ideološke norme. Uči da niste dobri onoliko koliko ste dobri u onom u čemu ste najbolji, nego onoliko koliko ste dobri u čemu ste najgori. Jer je to škola - kako je jednom lijepo sročio zadarski pedagog Nikica Simić - koja ribe uči veranju, a majmune plivanju.

Takva škola - dakako - ima i posljedice. A kako izgledaju te posljedice, doznali smo ovih dana zahvaljujući jednom znanstvenom projektu koji je proveo multidisciplinirani tim zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, tim kojeg je predvodio - začepite sad uši - upravo “novi Šuvar” i zli Doktor Mabuse rashrvaćivanja škole - dakle, Boris Jokić. Jokić i njegov tim od sedam znanstvenika proveli su istraživanja u okviru projekta “Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja”. Znanstvenici IDIZ-a intervjuirali su 2000 učenika te njihove nastavnike i roditelje, istražujući njihove obrazovne težnje, procjene vlastitih sposobnosti i obrazovne sklonosti. Rezultati istraživanja pokazali su da je učenicima 8. razreda hrvatski daleko najdosadniji predmet (2,6 na skali do pet).

Pokazalo se da učenici osnovne škole potpuno izgube volju i želju za čitanje negdje između 5. i 8. razreda. Pokazalo se - također - da učenici upravo u tom razdoblju - od 5. do 8. razreda - izgube interes za povijest koja im dok ne dođu do nazorovsko-lučićevskih tema 20. stoljeća, od najzanimljivijeg postane najmrži predmet. Svejedno, to je predmet koji - pokazalo je istraživanje IDIZ-a - učenici najviše uče. Čak je 42% posto petaša tako kazalo da je povijest predmet koji uče najviše, a samo 14% navelo da najviše uče sljedeći predmet na listi: matematiku.

Svakom tko imalo razumije školu i djecu, ovi su rezultati daleko od iznenađujućih. Oni jasno pokazuju da pretvaranje kurikuluma u ekstenziju nacionalnog kanona i ideologije nije samo štetno za djecu i za društvo, nego i za tu ideologiju samu. Kao što je školski vjeronauk najučinkovitije sredstvo da se katolicizam pretvori u “novi marksizam” te da se ubije svaka stvarna vjera - upravo je tako i tupljenje po hrvatskoj povijesti i književnoj klasici zapravo čin aktivnog izjedanja nacionalnog identiteta. Djeca koju mučite Barakovićem i Zoranićem završe tako da ne čitaju, ili - ako su bistriji - čitaju samo na engleskom.

Djeca koju tupite s horvatskom poviestnicom, završit će tako da će bolje znati povijest Međuzemlja i Jedija, nego Kvarnera i Slavonije. To je šteta koju u ovom trenutku, dok ovo čitate, ovoj naciji pričinjava hrvatska škola. A za tu štetu - kako obično biva - nisu krivi (samo) političari. Nju je još i kudikamo više počinila tzv. struka - “struka” u obličju akademskih hijerarhija, katedri i akademija. Zakočena fah-idiotizmom, nesposobna pojmiti što su današnji svijet i današnja djeca, paralizirana loše poimanom konzervativnom ideologijom i sterilnim nacionalizmom, ona stvara točno onaj efekt koji uvijek stvore okoštale ideologije. Dakle - truje polako i sigurno ono što navodno brani.

Tagovi

Izdvajamo