PIŠE JELENA VELJAČA

Što bi Katarina Kitarović mogla poručiti svojoj majci? Možda: Hvala ti, mama, al’ nemoj me više sramotiti

Ronald Goršić / Damir Krajač / Hanza Media

Katarina Kitarović i Kolinda Grabar Kitarović

Daš mi pusu, maco? - pitam Lenu tisuću puta dnevno. Nekad bi dotrčala i cmoknula me zvučno kao pucanje balona od poludehidrirane Hubba Bubbe umjesto odgovora. Danas, što se više bliži napunjenoj četvrtoj godini na Zemlji, sve više to odbija učiniti. Ima pametnijeg posla.

A kad smo u društvu, odbija teatralno, radeći od toga predstavu koja, osim što pokazuje njezin talent za patetiku, naslijeđen od tkoznakoga, služi i kao poruka prisutnim gledateljima da je ona neovisna od mame. (Sve dok ne oguli koljeno na beton.) Rijetko mi je to slatko: češće se stresem, jer zamislim kako će to napredovati: kako će, zaboga, izgledati tinejdžerske godine? Hoću li ju smjeti poljubiti prilikom ukrcavanja u autobus koji će ju voditi u prvi izlet s razredom? Hoću li biti dovoljno cool mama da me nazove da ju skupim s tuluma koji je na vikendici izvan grada? Hoće li joj biti neugodno kad frendica koju isto vozimo kući čuje moju muziku u dva ujutro? Jel’ Yammat i dalje cool?

Hoću li ju smjeti zvati deset puta dnevno, hoću li joj smjeti pisati na WhatsAppu, hoće li me blokirati na Instagramu? Hoću li smjeti napisati patetičnu neznamnakoga posvetu na društvenim mrežama kad upiše Harvard? Umišljam si da ću sve to smjeti: a s druge strane, hoću li htjeti? Gdje je granica, često se pitam, a što mi je dijete starije i svjesnije, sve više, između roditeljske misli, koja po svojoj definiciji mora biti pristrana, neobjektivna, pomalo suluda i roditeljske akcije?

Jednom sam prilikom tako objavila preslatku fotografiju svoje kćeri na tuti. Taman smo svladavale taj tako važan milestone skidanja pelena, i cijeli mi se svijet vrtio oko toga jesam li to jutro mijenjala mokre plahte ili nisam. Moja je curica tu vještinu nevjerojatno brzo svladala: i bila je preslatka u novoj pidžami sa srcima, sjedeći na roza kahlici - djelovala je kao reklama za evoluciju, kao najslađi trenutak u povijesti civilizacije, kao čovjekova pobjeda nad snagom navike - i, nošena pobjedničkim ozračjem, stisnula sam “post”. Nekoliko minuta kasnije preplavila me strava, slična onoj koje se sjećam iz vremena kad sam se budila mamurna i s mutnim ali sigurnim sjećanjem na slanje poruka nekome tko iste ne zaslužuje. Što sam to napravila, zapitala sam se, koliko je ljudi ovo već stiglo vidjeti i hoće li me Lena mrziti zato što sam to napravila?

Pa možda, samo možda, možda je isto pomislila predsjednica Republike Hrvatske kad je napisala onaj roditeljski razumljiv, ali prilično cringe status o odlasku njezine kćeri u Ameriku. Širio se val kritika već kad se Katarina Kitarović upisala na Harvard: smatrala sam ih besmislenima do razine gluposti. Takav akademski uspjeh nedolično je osporavati, dapače treba ga, unatoč privilegiji, slaviti i veličati. Žestoko sam odgovarala teoretičarima zavjera koji su tvrdili, prilično bedasto, zločesto i jadno, da je “Katarina upisala Harvard samo zato što je predsjedničina kći”. Taj nonsens je, naime, glup koliko je i opasan. To je diskriminacija djeteta po roditeljskoj osnovi, i kad se nešto tako doživi, prilično je, uz sve ostale faktore, jasno zašto bi djevojka od osamnaest godina poželjela pobjeći iz ove sredine. Ali zašto je njezina majka imala potrebu napisati da se mora vratiti svojoj Hrvatskoj? Zašto prejudicira što bi Katarina trebala učiniti? Da spriječi kritike na račun odlaska iz domovine kojom ona, da upotrijebim korijen riječi njezine titule, predsjeda? I hoće li Katarina, kada vidi post, zamjeriti mami što je odala riječi koje je prozborila u “Bijeloj kući s osam godina” - Hrvatska je sokol raširenih krila! (U ovom trenutku moram priznati da mi je nevjerojatno da dijete vidi sokola na geografskoj karti. Posebice raširenih krila. Ali možda se u obitelji gledalo puno dokumentaraca o pticama.)

Hoće li negdje iznad oceana duboko odahnuti i pomisliti - dobro je, sad sam konačno samostalna! I sama. I oslobođena! I nitko na Harvardu ne prati moju mamu na Fejsu! A sada ću je lagano odfrendati… I u tom trenu joj se oči ukrste sa zgodnim azijatom, koji govori savršeni engleski, a prvi put u životu putuje samo business klasom nekog aviona, čija je mama poznata glumica i već danima ucviljeno cvili jer se i on seli. Pa joj Maddox Jolie-Pitt namigne i kaže: - Pred cijelom državom! - zavapi Katarina. - A ja se uopće ne sjećam da sam to rekla! - Razumijem te, nastavi Maddox. - Zamisli kako je tek meni. Cmizdri pred cijelim svijetom.

Pa prevrnu očima, uz zajednički uzdah: - Kako bi bilo divno da nas prestanu sramotiti… Naime, prirodna je pojava da u toj nevinoj dobi kad se kreće na faks, neki avionom, neki vlakom, a neki, poput mene, u tatinom autu (da ne bi ispalo da ne razumijem, barem malčice, hipnotizirajuće zasljepljujuću moć privilegije), imamo potrebu separirati se od roditelja koji nam se, iako su nam do nedavno bili izvor božanske mudrosti i snage, sada čine zastarjeli, nemoćni i jadni. Potpuno je prirodna i transgeneracijska sudbina nas roditelja koji ni ne primijetimo kad se transformiramo iz uloge superjunakinja i superjunaka u neke tamo neznalice i smetalice. A ja se družim sa supercool ljudima.

Jedna takva supercool ženska, moja frendica koja nije toliko starija od mene, ali je krenula rađati puno prije, objašnjavala je svojoj jedva punoljetnoj kćeri kako da opere novu haljinu, na što je dobila prevrtanje očima, jezikovu juhu i lupanje vratima. Bila sam frapirana - pa moja prijateljica je supercool. I njezina djeca ju obožavaju! Ali i ona, priznala mi je istraumatizirano kasnije, pazi što objavljuje, i svaki post prolazi kroz opasan filter i cenzuru te ide na autorizaciju među čopor. A što bi tek bilo da je na nekoj javnoj poziciji, pomislila sam. Tada patetika, naime, nije samo patetika, već bi se maliciozno mogla nazvati manipulacijom djetetom. Tada objava nije samo objava već i poruka narodu. Tada društvene mreže nisu samo osobni prostor za komunikaciju s communityjem, već način da se plasira - vijest, stav, informacija, spin. A pitanje je, povrh toga što je Hrvatska ponosna zemlja koja leti iznad Atlasa, raširenih sokolovskih krila, dakako, malo i stila. Ne bi li, samo pitam, predsjednica Republike Hrvatske trebala imati tim ljudi koji su u stanju svesti njezine istupe u neku dozu estetski prihvatljivih, bez dramatike, fake newsa, fabriciranja prošlosti, i domoljubnih poruka kroz donošenje odluka u tuđe ime, koliko god da su one zapakirane u želje i pozdrave?

Jesi li se ikada sramio svojih roditelja je jedan stari film o gluhonijemim roditeljima glavne junakinje, ali zapravo je o svima nama, koji s vremenom, tako ta bolest progresira, postanemo i slijepi i gluhi na autentične potrebe naše djece. No kad si državnica, čini se, emotivna inkontinencija trebala bi biti stavljena pod kontrolu. To je ta odgovornost koja dolazi s pozicijom moći - biti sveden, biti svjestan, biti smiren, biti razuman. Biti dostojanstvena i dok se gnijezdo prazni. Ona koja od nas to uspije otkrila je tajnu svemira.

Izdvajamo